Prvi semestar je iza nas… Već?! Tek što sam se navikla na raspored predavanja, na profesore, asistente već je gotovo!
Nisam sigurna je li blagoslov ili prokletstvo što sam se
razboljela dan prije početka semestra pa bez grižnje savjesti
izostala s prvih predavanja, ali sigurna sam da će vrijeme
pokazati svoje. Sad opet ispočetka – skupljanje mailova,
literature, skripti…, i meni najgora stvar: zapamtiti raspored!
Nekad mi se čini da mi je lakše “naštrebati” napamet deset
stranica teksta, nego jedan mali raspored predavanja. Zato sam ja
ona koja u torbi pored glavne opreme svakog studenta – mobitela,
slušalica i polupraznog novčanika (u kojemu je glavna oprema
iksica), uvijek ima barem dva rokovnika ili planera.
Otkad znam za sebe pamćenje nije bila moja jača strana i to je
uvijek dovodilo do problema poput kašnjenja na dogovore,
zaboravljanje zadaća i slično. Prijatelji su mi toliko
prigovarali da sam mislila da ću poludjeti, a profesore da ni ne
spominjem. I onda sam si rekla “E sad je bilo dosta!” Ne sjećam
se kad je točno to bilo, ali uspjela sam se promijeniti.
Postala sam ovisna o potpunoj i u detalje točnoj organizaciji,
prestala sam kasniti, a budući da pamćenje nije tako lako
poboljšati nabavila sam si “pomoćnike” – blažene planere i
rokovnike. Sad je malo bed što sam postala alergična na kašnjenje
drugih ljudi i kršenje dogovorenog plana, ali šta je tu je. Nekad
i ja moram pregristi jezik. Što se tiče ovog semestra, mislim da
neće biti problem. Iako nisam oduševljena organizacijom i nekim
načinima rada, barem sam vidjela kako sve funkcionira. Jedina
stvar koja mi preostaje može se izreći modificiranim
Shakespeareovim stihom: Učiti ili ne učiti – pitanje je sada?
Petra Hrehorović/SiB.hr