Ovo nije politička već studentska kolumna, ali moram se zapitati – kuda mi idemo?? Da se iz godine u godinu u LIJEPOJ NAŠOJ ništa ne mijenja. Zašto? Zašto ljudi uporno rade iste pogreške? Zašto se one koji žele nešto primijeniti ušutkava? Zašto se uvijek mora naći jedan pametnjaković, jedan klaun i jedan od onih za koje misliš da ih se nikad nećeš riješiti?
Umjesto da se rješavaju stvarni problemi koji nas vuku ka dnu i
preko kojih se stalno spotičemo, ljudi koje smo izabrali svađaju
se u Saboru tko je kakav. Umjesto da se ponašaju onako kako
doliči poziciji koju obnašaju oni kao da su pokupili ponašanje
primjereno njihovoj djeci.
I napokon, kako očekuju zadržati mlade, naročito studente, u ovoj
državi pružajući im toliko malu podršku čisto da mogu reći da
nešto poduzimaju oko nas.
Mladi ljudi na kojima bi ova naša prekrasna država trebala
ostati. Mladi ljudi kao ja, koji ne žele otići već ostati. Mladi
ljudi kojima je stalo.
Ne razumijem.
Stvarno sam se trudila ne pisati o tome, ali moram nešto reći. Ne
mogu i ne želim zauvijek šutjeti i praviti se kao da to nije i
moj problem. Ja ŽELIM ostati u Hrvatskoj, ali
kako? Kad već sad znam da ću se ubiti od traženja posla
kad završim fakultet, jer kod nas sve ide preko veze? Kako kad
sam sigurna da će se uvijek naći neka nazovi prepreka u mom
zapošljavanju? Kako kad se ljude ne gleda po njihovim
sposobnostima, već po količini snage koja će poslodavcu trebati
da zaposlenika natjera da krši svoje principe i moralne norme
društva zbog zadovoljenja vlastitih nemoralnih i nečovječnih
potreba?
Kako?
Ja ŽELIM ostati, ali ne znam hoću li.
Želim da svi shvate da politika nije samo posao političara. Svi
smo mi ljudi, ja to razumijem i svi griješimo i to razumijem. Ali
ne razumijem ljude koji žive u svom svijetu i koje ne zanima tko
je kakav čovjek već se slijepo drže nekih uvjerenja koja nemaju
veze s današnjicom. Rekli bi ljudi ko pijan plota. Bitno je.
Stvarno je bitno tko nam vodi državu i kako ju vodi. Ali eto, kod
nas se neke stvari nikad neće promijeniti.
Politika je u početku simbolizirala časno zanimanje, a političari
su bili ljudi koji su bili dostojni te časti. Povijest se
ponavlja, političari se mijenjaju, ali zapravo ostaju isti,
glasači se mijenjaju, ali uvijek izabiru istu glupost kao i
zadnji put.
Trebamo se probuditi – shvatiti da smo mi ti koji imamo
moć.
Mi koji smo još ovdje i kojima je stalo. Mi činimo Hrvatsku, ne
desetak političara koji se nađu u Saboru, eto tako, da popiju
kavu (osim naravno kad izbije skandal kao ovih dana). Mi smo ti
koji odlučujemo. Mi i nitko drugi.
Probudimo se jer ako ovako nastavimo, za 100 godina će o nama
pričati kao o civilizaciji Maja ili Asteka – izumrli.
Više Petrinih tekstova pronađite OVDJE.
Petra Hrehorović/SiB.hr