Kritika je bitna karika kazališnog čina
Pokušavam se isključiti iz dnevne politike. Sve vrste manipulacija
teško podnosim.
Televizijske bombastične novosti upravljaju ljudskim sudbinama.
Stvarnost nije lijepa. Povišeni spikerski tonovi svake sekunde
najavljuju kraj svijeta. Sve više sam u svojoj čahuri, rijetko
širom otvaram vrata.
Svakodnevna okrutnost i kazalište
Volim prirodu. Odlazim u park sa psom. Treba puno mudrosti i
vještine za normalan život izvan četiri zida. Okruženi smo
lažima, bolestima, ubojstvima, mržnjom, pohlepom,
krađama, zatvorima… I hajde ostani normalan. Čovjek je pod
stresom. Sve što je nenormalno postalo je normalno. Treba
puno truda, pameti i volje za oslobađanje plemenitih ljudskih
vrijednosti. Ali ne, ne volim generaliziranja. Evo, divno
je da moj pas normalno kaka. Barem netko!
Brinem i kakva će biti predstava “Leda” nakon dulje stanke. Ljudi
mi prilaze i komentiraju predstavu. Što se događa s usmenom
kritikom, a što s pisanom kazališnom kritikom? Vjerujem da
kazalište može mijenjati svakodnevnu okrutnost. Glumci rijetko
javno kritiziraju kritiku. Zašto i bi kad se kazališnoj kritici
dovoljno ne vjeruje. Argumenata je bezbroj. U dnevnom tisku
kazališna kritika ima vrlo malo prostora. Još ako kritičar polazi
od svoje osobnosti, svoga sveznanja, a ne od cjelokupne predstave
– u takvoj kritici nema ni osnova kazališne kritike, a ni
smisla.
Kritika kao poticaj
Glumci su naučili živjeti i s lošom i dobrom kritikom. Glumcu ne
treba kritika koja će u njemu razviti osjećaj samozadovoljstva.
Kritika treba potaknuti nova razmišljanja o predstavi jer rad na
predstavi nikada ne prestaje.
Sjećanja
Kazališna kritika ostaje kao pisani dokument, a gluma i režija u
sjećanjima. Sjećanja mogu ostaviti duboke tragove ali znaju i
umrijeti. Volim pozvati prijatelje na predstavu. Ne očekujem da
njihov sud o predstavi bude objektivan. Svaka je kritika
subjektivna. Pozivam ih zato da se približe kazališnoj tajni.
Svaka je kritika, stručna ili laička, bitna karika kazališnoga
čina. Publika odlučuje o kvaliteti predstave. Kritičar kao dio
publike ispisuje stručne misli o predstavi. Za razliku od laičke
kritike njegovo znanje o dramskom tekstu, glumi, režiji… treba
biti opširnije. Ako predstava nije popraćena kritikom, kazališni
čin ne sadrži sve sastavnice. Najbolja je ona kritika koja
privuče nove gledatelje u kazalište. Dođite u kazalište,
pogledajte predstavu i poslije kritizirajte. Na taj način
postajete dio predstave, dio kazališnih sjećanja!