U dvadeset sedmogodišnjem glumačkom životu igrala sam i jedno i
drugo. Zanosa, nadahnuća, ljubavi za njih uvijek je bilo,
nekada više-nekada manje.
Male uloge ne dopuštaju pogrešku
Naravno, uvijek su mi bile draže velike uloge. One
dopuštaju mogućnost pogreške. Slučajno možete izgubiti
koncentraciju u bilo kojem dijelu predstave, ali nema razloga za
paniku jer oporavit ćete se do kraja. Mala uloga u zadanoj
sekundi traži stopostotnu koncentraciju i pogrešku možete
ispraviti tek na slijedećoj predstavi. Veliki neprijatelj male
uloge jest čekanje iza scene. Nijedna velika uloga ne može tako
iscrpiti glumca kao čekanje da dođete na red, da dođe vaša scena.
Svako je glumačko iskustvo bez obzira na veličinu
uloge veliko znanje a važnije od male ili velike uloge
je iskusan redatelj, ali s energijom mlade osobe,
zdrav smisao za humor cijeloga tima, doza cinizma koja ne ubija
nego tjera naprijed, dramski tekstovi koji komentiraju našu
stvarnost i koji bude “ono nešto”, maštoviti partner na kojeg se
možete osloniti i vjerovati mu, promidžba koja organizira
najbolju reklamu za predstavu i glumca – bilo čija čarobna
ruka koja šaku soli pretvara u zlatni prah!
Kuham ručak. Zamorno je to svakodnevno kuhanje. Sin mi smeta.
Stalno nešto zapitkuje. Poslije sine… kao taktično odgovaram.
Mama, dam ti pusu… Može i bježi u svoju sobu. Cmok, cmok,
cmok, cmok… Poslije ću biti dobra mama.
Oštroumne budale
Čitam različite autobiografije i zamišljam da ih sve igram (moja
glava to za sada dobro podnosi, jučer sam iz fotelje odigrala sve
prometne znakove): Mani Gotovac, Julijana Matanović, Rade
Šerbeđija, Igor Mandić, Anja Šovagović Despot… Svi su pokušavali
zabilježiti vrijeme, njihovo vrijeme. Ljudi vole čitati o tuđim
menstruacijama, spermi, perverzijama, krađama, lažima… kroz
to i sebe otkrivaju i znatiželjno špijuniraju tuđe živote. Svi
ispadaju oštroumne budale – oksimoroni. I pisci i čitači. Svi
pišu i čitaju u korist vlastite štete. U velikoj skromnosti
pokušavaju precizno pisati i o drugima, njima dragim ili manje
dragim osobama. Ne uspijevaju izbjeći kritičarenje. Osobno nemam
taj problem, pišući isključivo želim škrabati o sebi. Ja sam
glavni lik, drugi su sporedni. Odmah mi je lakše (nitko me
neće zaje… da sam tašta). Tražim optimizam u očaju. Možda sutra
pomislim da je ovo ipak samo efemerno stanje.
Bez taštine i samozavaravanja
Nemam velikih problema s taštinom… od ove sekunde moj je
sin glavni lik/velika uloga do slijedeće probe koja počinje
u 18 sati. U novoj predstavi koju radimo igram srednju ulogu,
ali igram ju kao da je velika i baš za mene pisana (časna
riječ, nije ovo smozavaravanje)!
Piše:
doc. art. Mira Perić Kraljik,
glumica
