Hana je kazališna, televizijska i filmska glumica. U predstavi Pričaj mi o Gorkom s mnogo mudrosti i strasti glumi mladu Mani Gotovac. Iskoristila sam gostovanje predstave u Osijeku i jako ju željela bolje upoznati.
Njezina toplina i dragost su fascinantne i dogodio se ugodan
razgovor o glumačkoj umjetnosti.
Kada je započelo maštanje o glumi?
Glumim otkad znam za sebe i ne znam mogu li se ikada odvojiti
od tog dijela mene. Dakle, negdje oko treće godine života,
pretpostavljam, vidjela sam da se na TV-u ljudi “bave” glumom i
shvatila da ću to i ja jednog dana raditi. Jednostavno sam to
znala. I dalje kroz odrastanje nikada nije bilo niti jedne druge
“stvari” kojom bih se mogla “baviti”.
Studiranje Glume je li ispunilo Vaša
očekivanja?
Studij Glume je bio popriličan šok. Zato jer sam imala visoka
očekivanja. Danas kad se sjetim toga vremena, čini mi se da traje
predugo. Imala sam divne profesore, kolege, itd., ali što je
previše, previše je. Tri godine je uvrh glave, a danas je već pet
godina studiranja. Jedva sam preživjela četiri godine. Divim se
mladim glumcima danas. Pet godina studiranja glume i onda su
nigdje. Mladi glumci nose nešto drugo, novo, drugačije od onog
što smo mi kao generacija nosili.
Koliko se Vaše razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom
glumačkog i životnog sazrijevanja?
Moje razmišljanje i viđenje glume se mijenja sukladno sa
mnom, kao što se i ja nekad mijenjam sukladno s glumom. U svakoj
novoj ulozi, svakoj rečenici, pa čak i riječi, skriva se nešto
novo što treba otkriti. I nikad ne znam što je to, ali se uvijek
nadam da ću nešto naći. S druge strane, u životu je isto tako.
Sve na što naiđem, pokušavam iskoristiti u glumi. Nove ljude,
stare odnose koji se mijenjaju, novu glazbu, iskustva. Život se
neprestano mijenja, dolaze nove stvari i tako je s glumom. Moja
gluma i ja se mijenjamo zajedno.
Postoji li u Vašim sjećanjima najgori glumački
poraz?
Poraz je vrlo teška i definitivna riječ i ja ne nalazim ništa
u svom životu što bi odgovaralo tom opisu. Istina je da sam
vodila bitke. Na onoj ljudskoj razini, koja je i dalje neodvojiva
od one glumačke. Mama bi mi znala reći: Ti znaš da sada vodiš rat
malog Kineza? Istina je i da sam puno energije “prosula” u neke
negativne poteze. Onako, iz osvete. Jer su me postupci nekih
suradnika povrijedili. Ali svaki se taj “poraz” pokazuje sada kao
pogreška iz koje treba naučiti lekciju. I glumci su samo
ljudi.
Imate li neki samo svoj ritual prije predstave recimo za
suzbijanje treme?
Trema je moja dobra prijateljica. Ne obuzima me više tako
jako. Dugo nam je godina trebalo da se sprijateljimo i dalje smo
u dobrim odnosima. Ponekad me zaboravi, pa ja nju moram
podsjetiti da je uskoro predstava, i da bi bilo korisno da dođe,
jer bez nje nije jednaka igra.
Koliko Vam je bitna kazališna kritika? Negativna kritika
kako djeluje na Vašu osobnost?
Kritika. Ne volim ju. Ne volim ni pozitivnu ni negativnu
kritiku. Udari na ego, pa ga moram smirivati u oba slučaja. Volim
kad mi na zadnje probe, prije premijere dođu prijatelji i
otvoreno mi kažu što misle, što im se ne sviđa i što bi se moglo
popraviti. Ponekad su te nijanse najvažnije.
Najgore mi je kad mi neki kolega, nakon što smo snimili scenu
kaže: mogla si ovo ili ono…?! Pa zašto mi nisi rekao prije?
Uglavnom, važna su mi mišljenja “mojih ljudi”. A druge kritičare
srdačno pozdravljam.
Što je za Vas glumačka
samokritičnost?
Glumačka samokritičnost? Je li to onaj dio kad ja sama sa
sobom, nakon neke predstave ili snimanja, vodim unutarnji
razgovor o tome kako je bilo, što je moglo biti bolje, što treba
popraviti za sljedeći put. Ako je, onda da. Stalo mi je da budem
što bolja. U svemu, ne samo u glumi.
Vjerujete li uvijek u redateljsku
koncepciju?
Ovisi o redatelju. Jako. Uvijek sam na strani predstave, a
ponekad se sam redatelj ispriječi na tom putu. Nažalost. I, malo
kad se ispostavi da redatelj, koji se izgubio, to i prizna. Onda
nam ostaje predstava koju moramo igrati, a koja nema nikakvog
smisla. Ali, nekad takve “promašene” predstave postignu veliki
uspjeh kod publike i onda smo mi na čudu. Na kraju, ipak, publika
je ta koja prima predstavu i redateljske koncepte. Ja, kao
glumica, mogu imati i suprotno mišljenje, ali ako pristajem na
koncept, onda puštam da me se razuvjeri. U svakom slučaju,
najviše volim redatelje koji mi omogućuju slobodu na sceni, a za
koncept mi je više manje svejedno.
Koliko Vam je bitan scenski partner?
Partner je najvažnija karika. Preko partnera rastemo i
padamo. Partner nas diže i spušta, voli i ne voli, dobar nam je i
nije, volimo ga ili ne volimo. Na partnera se možeš ili ne možeš
osloniti. Partneru možeš ili ne možeš sve reći. Nisi ga izabrao.
Dodijeljen ti je. Nije ni čudo da se glumci, koji se već duže i
bolje znaju, sami spašavaju od nekih partnera s kojima ne žele
više raditi. Partner može biti uzrok propasti ili slavlja. Osobno
volim predstave u kojima su kolege dobri partneri. Njihova se
energija spaja i raste. I tada mi je isto više manje svejedno za
koncept. Mislim da nema veće ljepote od predstave, u kojoj na
sceni ima mnogo ljudi i svi dišu kao jedan, misle kao jedan,
igraju uigrano. Predivno.
Je li kazališna umjetnost u krizi?
Ne znam tko je izmislio tu krizu. Kriza se danas posvuda
upotrebljava kao negativan predznak, a u svrhu opravdanja loše
osmišljenih kazališnih pothvata. I to, naravno, nekih ljudi koji
su na mjestima na kojima ne bi ni trebali biti. Danas se puno o
tome priča i mislim da nas uskoro čeka neka nova kriza. Ako ćemo
tako gledati na to. Vremena su takva kakva jesu i promjene su nam
potrebne. Bilo kakve promjene. Brzo. Ali, što se kazališne
umjetnosti tiče, ona je uvijek tu. Postoji. Nije umrla. Živa
je.
Što Vam je najviše značilo u kazališnoj
karijeri?
S obzirom da sam veliki optimist, rekla bih, još se nije
dogodilo to što mi je najviše značilo. Dogodit ce se u
budućnosti. I promijenit će mi život na bolje. I ne samo moj, već
i živote svih mojih suradnika, prijatelja i moje obitelji. Tako
volim razmišljati o tome.
Razgovarala: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik,
glumica