Fotografija je strast

Fotografija je tehnika digitalnog ili kemijskog zapisivanja prizora iz stvarnosti na sloju materijala koji je osjetljiv na svjetlost koja na njega pada.

Ovo je enciklopedijsko tumačenje fotografije. Što ona zaista znači svakom umjetničkom fotografu možemo samo nagađati kao i kod svakog umjetničkog djela. “Zapisivanje prizora iz stvarnosti“… istina, ali na osoban i intiman način očima ljudi koji stvarnost ipak vide malo drugačije od nas.

Jedan od tih ljudi s malo drugačijim očima je i Zlatko Balentić koji se umjetničkom fotografijom bavi već duže godina i koji će nam pokušati približiti svoj doživljaj stvarnosti kroz objektiv.

Zlatko živi u Osijeku i po zanimanju je dipl. agronom. Dobitnik je više od 20 nagrada i sudjelovao je na više od 60 skupnih i 3 samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu.

Dobitnik je brončane FIAP medalje na 30. Zagreb salonu, te zlatne FIAP medalje na 1. međunarodnom salonu podunavskih zemalja Osijek. Godine 2008. s jednom fotografijom predstavlja Hrvatsku na 29. međunarodnom FIAP bienallu crno-bijele fotografije u Češkoj.

Očigledno preskroman kada se radi o vlastitim fotografijama priznao je na kraju da mu je bilo teško nešto reći o sebi i svome radu, više voli da drugi sude o tome.

No nakon uspješnog nagovora na intervju uspjeli smo doći do djelića njegove fotografske intime i na tome mu zahvaljujemo!

Kako biste definirali fotografiju?

Zlatko: Fotografija je emocija ili misao iskazana pomoću energije svjetla, djelić prostora zabilježen u djeliću vremena, u kome su svi elementi kompozicije u ravnoteži.

Fotografijom se bavite već duže godina, ona je za vas: hobi ili strast ?

Zlatko: Rekao bih – strast, ljubav.


Kako i kada je sve počelo, sjećate li se prvih pokušaja?

Zlatko: Uh, davno, davno, bilo je, počeci još u osnovnoj školi, negdje 5. razred, fotosekcija, pa samostalno učenje, prijatelji, fotoklub…

Gotovo isključivo radite crno-bijele fotografije. Zašto? Mislite li da je ona više umjetnička forma nego ona u boji?

Zlatko: Teško je reći koja je više umjetnička forma – color ili cb, ali cb svakako zahtijeva određenu stilizaciju i nešto drugačiji pogled na svijet… imaju okus nostalgije, fotografove interpretacije stvarnosti.

Motivi su raznoliki: od aktova, portreta, pejzaža… Gdje nalazite inspiraciju i koje su vam najdraže fotografije?

Zlatko: Da, različiti motivi, ali najviše – portret, life (subjektivni dokumentarizam), akt, pejzaž, prolaznost, ljudski rad…


Inspiracije se rađaju u vlastitoj glavi, a svako pomaže poznavanje bazičnih autora cb fotografije, vrhunskih umjetnika kao Henri Cartier Bresson, Seymour, D. Lange, R. Frank, B. Brandt, Rodtchenko, Sieff, Newton, Mapplethorpe, F. Woodman, Weston… i mnogi drugi.

Dolaskom digitalnih aparata svi smo pomalo postali skoro pa profesionalni fotografi. Sa putovanja i raznih događaja donosimo na stotine fotografija. Što po vašem mišljenju razlikuje “običnu” od “umjetničke” fotografije?

Zlatko: Ne bih se složio s ovom tvrdnjom, jer porast kvantitete snimljenih fotografija ne prati nužno i porast kvalitete… Više se snima svakako, ali da li i bolje – teško pitanje. Smatram čak da je zbog pretrpanosti, zagađenosti vizualnog prostora, čak i teže izdvojiti, selektirati pravu kvalitetu. Ali tako je u svim segmentima života, nije tu fotografija neki poseban izuzetak. Višak informacija može na kraju dovesti do manjka znanja, jer ne znamo što selektirati, što odbaciti, odvojiti bitno od nebitnog, a konstantno smo bombardirani…

Ne bih dijelio fotografije na obične i umjetničke – dobra je ona fotografija koja ispunjava svoju svrhu – dobar snimak s vjenčanja, uspomene na određeno mjesto, trenutak, drage osobe.

A da bi fotka imala još i umjetničku nadgradnju – e, to i nije tako jednostavno… Rekao bih da u našim životima fotografija ima puno više emotivno značenje nego ono čisto razumno, dokumentarno – slika vašeg djeda budi u vama uspomene i više vam znači u emotivnom smislu, nego kao čisti fakat, dokument – kako je izgledao, što je obukao itd. Sjećam se razgovora s prijateljima prognanicima, za čim najviše žale – kuće su sagradili ponovo, kupili hladnjake i televizore, ali fotografije iz djetinjstva, škole, mature koje su izgorjele – ne mogu se nadoknaditi.

Imate li uzore i postoje li i u svijetu fotografije neki trendovi?

Zlatko: Uzore imam, uz neke gore pobrojane to je i svaka fotografija koja me dotiče, ili iz koje mogu naučiti nešto novo – o tehnici ili o životu.

Trendovi postoje, ali ja ih baš i ne pratim – jedna od najbitnijih stvari je izgraditi svoj prepoznatljivi stil, a kako to postići ako ga svakih par godina mijenjaš iz temelja – to je onda već ono što mi zovemo pomodarstvom.

Osim toga, iako ponekad uživam dijeleći svoje fotografije i sve u i oko njih s drugima, ipak sve ovo, kao i mnogi drugi fotografi, radim prvenstveno za sebe.


Dobitnik ste više nagrada, koju biste izdvojili kao najvažniju?

Zlatko: Nagrada je bilo, i one, kad se dogode, uistinu gode, ali nisu presudne. Najveća mi je nagrada kada od nekoliko prijatelja, fotografa koje dobro poznajem i cijenim i kao fotografe i kao osobe, čujem – ovo ti je jako dobro…

Bavite se i akovima. Imate li problema u nalaženju modela?

Zlatko: Pa, i ne. Veći problem je naći slobodno vrijeme, uskladiti ga, prikladan prostor. Iskreno, u zadnje vrijeme i nisam baš bio pretjerano aktivan u ovom segmentu, ali planiram to uskoro promijeniti – pripremam, zasad kao ideju, a uskoro i nadam se i realizaciju, seriju nadrealističkih aktova.

Pa, modeli, ako vas zanima, javite se…


Aktivni ste član i potpredsjednik Foto kluba Osijek. Možete li u par rečenica predstaviti klub: od kada postojite, koliko imate članova, koje su vam aktivnosti, organizirate li i izložbe?

Zlatko: Klub ima dugu tradiciju, preko 70 godina, i ja danas imam čast održavati tu tradiciju, kao član i podpredsjednik. Za sve ovo vrijeme, kroz klub je prošlo više od 1000 članova, danas ih je stotinjak, od kojih 40- 50 aktivnih.

Definitivno smo među najboljim klubovima u Hrvatskoj. Organiziramo i fototečaj za nove zaljubljenike u fotografiju, a uz mjesečne klupske izložbe na kojima se predstavljaju članovi, održavamo godišnje i 2 velike izložbe namijenjene širokoj javnosti – međunarodni Salon digitalne fotografije (upravo su podijeljene nagrade na 5. salonu pa možete pogledati nagrađene fotografije na web stranici kluba), te Županijsku izložbu – tradicionalno u Magisu.

Neki od poznatijih članova kluba?

Zlatko: Prošlo je tu puno poznatih osoba, ne mogu a ne spomenuti Topića, oca i sina, Romulića, tu je godinama predsjednik kluba Adam, Rajle, Makarović, Paić, Mini Gorjanski, Sontacchi i još dosta njih, neka mi ne zamjere što sve ne spominjem.


Za kraj molim da izdvojite fotografiju koja po vama definiraja vaš rad i zašto?

Zlatko: Teško mi je to, trebalo bi mi puno vremena, pa neću to ovaj put učiniti. Možda bolje da ih izdvoje drugi, koji eventualno znaju ponešto o mom radu…

Od Nnedavno postoji web stranica – Ars obscura – koju je izradio moj prijatelj, fotograf i web dizajner Milorad Čakardić, i na kojoj je dio mojih fotografija, pa kog zanima, nek pogleda i izdvoji ako se u nečemu pronalazi…

Planirate li skoro neku izložbu i na čemu trenutno radite?

Zlatko: Nedavno sam imao 2 samostalne izložbe, u galeriji Olimpijade kulture, i zadnju, pred Novu godinu u Escobaru. Nemam neke kratkoročne planove za izložbe, ali tko zna… Trenutno bi trebala ići jedna serija – ruke, pa nadrealistični aktovi, i tako, još ponešto…


[span class=attention] zlatko.fotosavez.com
fotoklubosijek.hr[/span]


Maja Zovko
Prozor u dom

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@sib.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari