NAPOMENA: Svaka sličnost sa stvarnim osobama, događajima, mjestima ili zdravom pameću je slučajna.
Mjesto radnje: Grad (koji to zapravo nije), smješten na rubu (zapravo nije) balkanskoga poluotoka (koji to zapravo nije), golem u lokalnim okvirima (što zapravo nije), no toliko sitan u globalnim da se nalazi tek na svakoj desetoj karti (što zapravo je). I to na onim kartama iz vremena kada je svjetska populacija brojila koji milijardić ljudi manje, a isti grad nije ni sanjao trulu sudbinu današnjice.
Vrijeme radnje: Mjesec dana prije prvog Aprila (zapravo nije).
Još jedan tjedan koji je prebrođen udarnim radom došao je kraju. Već desetak dana šefu odrađujem neplaćene prekovremene, sve zbog bezuvjetne ljubavi prema njemu i uglednoj firmi za koju ni državni inspektorat nije čuo. Jer u suprotnome, šef bi se odavno upoznao sa nečim što se u civiliziranom svijetu zove Zakon o radu.
Napokon sam dočekao taj slobodni dan koji se eto igrom slučaja poklopio sa danom odigravanja gostujuće utakmice mog omiljenog kluba. I dok još krmeljavih očiju dižem svoje umorno tijelo iz kreveta, psujem lagano poremećeni bioritam koji me i bez alarma diže u jednoznamenkaste jutarnje sate. Obavljanje formalnih jutarnjih procedura u kupaonici zamjenjuje pogled na monitor. Letimično listajući već ustaljeni raspored web-stranica, koje ruka automatski mišem otvara, smjenjuju mi se pred očima naslovi poput: PDV ide gore’, ‘Cijene goriva idu gore zbog stanja na svjetskom tržištu’, ‘Visoke cijene goriva zbog stanja na svjetskom tržištu rastu zbog PDV-a’, ‘Mljekari prolijevaju mlijeko u kanalizaciju’, ‘Potrošačka košarica pretvorila litru mlijeka u luksuz’, ‘XY nogometni funkcionar optužen za malverzacije i teške prijevare’, ‘XY nogometni funkcionar, optužen za malverzacije i teške prijevare apelira na zaštitu od strane nadležnih, zbog prijetnji navijača ogorčenih njegovim malverzacijama i teškim prijevarama’…
S mučninom odustajem od daljnjeg čitanja, hvatam mobitel na koji sam ostavio pola prošle plaće i zovem pojedince iz svoje ekipe da ustvrdimo plan za danas. Inače, ne bih ja potrošio pola svoje plaće na telefon, da mi stari nije odlučio otići u vječna lovišta, a postojeći se ispostavio kao najpovoljnija solucija. I to ne zbog nekakvih best buy kriterija, već zato jer je jednostavno bio najjeftiniji koji se može naći u ovoj provinciji od države. Ekipa potvrđuje moje ideje za današnje popodne tako da odlučujem dva slobodna sata do polaska autobusa utrošiti na laganu šetnju prema dogovorenom mjestu. Izlazim iz zgrade i koračam polako gradom. Dok moji koraci tupo odzvanjaju praznim ulicama, promatram odumrle izloge čiji su se sadržaji preselili u nove trgovačke gigante na periferiji. Promatram i raspadajuće fasade, koje obnovu neće tako skoro dočekati, jer njihovi stanari, uglavnom u osmom desetljeću života, sa mirovinama naspram kojih ja imam plaću bogataša, jednostavno nemaju srca napustiti svoje stokvadratne jazbine uz dobru cijenu i prepustiti ih nekome tko će biti u stanju ostaviti koju kunu stambenoj pričuvi. A, k tomu i PDV je otišao gore. Kao i gorivo. A mlijeka ni za lijek. Završilo u kanalizaciji.
Usput navraćam do pekare. Još jučer sam tamo uzeo sendvič za deset pripadnika nacionalne valute. Ovoga puta odlučujem putovanje skratiti sa tri peciva ispunjena jeftinom podrigušom i nečim što se naziva zamjenom za sir pa odbrojavam adekvatnu svotu. Naručujem što želim, i dok neugledna prodavačica zavidne kilaže i koncetracije dlaka pod nosom pakira moj ručak, primjećujem kako je oznaku cijene od jučer zamijenila nova. Petnaest novaca. U meni se odmah rađa borac za pravdu i buntovno ju pitam kakve su to sada promjene? Dobivam rezignirani odgovor kako su morali poskupjeti. Jer PDV je otišao gore. Gorivo također. A sirovina za ono što se naziva ‘zamjena za sir’ završila je u kanalizaciji.
Protestiram i dalje, na što dobivam odgovor od te nakupine kila i dlaka kako si ja barem mogu priuštiti ručak iz pekare, dok ona sa svojom crkavicom već četvrti dan jede grah. Bez kobasice. U glavi mi odmah savjest izaziva bolan osjećaj srama zbog epiteta koje sam joj nadjenuo, i njezinu kilažu pripisujem nezdravoj prehrani. A dlake skupim žiletima.
Pokunjeno izlazim i stižem do stanice predviđene za zaustavljanje vozila gradskog prijevoznika. Iskidani vozni red mi sugerira slijedeći dolazak za deset minuta, koje očekivano sporo prolaze. Za to vrijeme razmišljam zašto taj isti javni prijevoznik ne zamjeni povremeno sadržaje svojih informativnih panoa. A onda mi pada na pamet – pa PDV je otišao gore, skupa sa gorivom, dok koji metar ispod mene teče mlijeko. Bez meda. Vrijeme čekanja nadolazećeg vozila se odužuje za duplo, i onda napokon pristiže olinjala hrđava limenka u oblaku crnog dima. Ukrcavam se unutra i pružam vozaču novac sa glasnom napomenom da želim za dotični iznos napuniti svoju karticu za prijevoz.
Inače, te su kartice dio novouvedenog sofisticiranog sistema naplate prijevoza, koji je zamijenio donedavne papiriće i naplate putem mobitela. Da, imali smo naplatu putem mobitela! Zadnji krik tehnologije! Koji je otišao u povijest jer se nakon višegodišnjeg parničenja ispostavilo da novac od poslanih sms – karata nije išao na račun prijevoznika, već u nečiji privatni džep. Ali ta je činjenica izišla na vidjelo samo među građanima grada, dok je sudac odlučio kako ima preča posla, i poslao predmet u zastaru. Onaj sa optuženičke klupe, inače direktorov prijatelj, maknut je sa pozicije obračunatelja prihoda od karata, sve s ciljem zataškavanja i zametanja tragova, te unaprijeđen u šefa nadzornog odbora iste firme. Eto ti na! Kome još treba diploma, za uspjeh u životu je dovoljno biti sposoban lopov.
Vratimo se na scenu mog ulaska u autobus. Dakle, vičem vozaču, zakukuljenom u svojoj kabini od pleksiglasa, što želim. On tada viče meni da zašto se derem? Govorim mu da sam pretprošli puta kulturno i razgovjetno od njegovog kolege zatražio istu stvar. Ali tvrdi je pleksiglas zaustavio zvučne valove, i dobio sam samo ispisanu kartu uvećanu za par pripadnika domaće valute, nego što bi to bilo da mi je napunjena kartica. Ukazao sam mu na pogrešku, i tražim ga da stornira to što je napravio. Nažalost, novi, sofisticirani sustav je prekompliciran za njega, i ne može napraviti stornaciju. A prošli puta, poučen iskustvom, dajem i karticu i novce vozaču. Mrzovolji pogled i glas popraćen alkoholnim dahom mi vraća karticu i govori kako njemu to ne treba, već da sam prislonim spravicu na uređaj kako bi se napunila. Rečeno – učinjeno. Ovoga puta želim uslugu tutto completo. Vozač uzima i novce i karticu, te tipka nešto po svom uređaju. Naginje se kako bi prislonio karticu na aparat, i u točno određenom trenutku ju napunio. No netko od ljudi što su stajali iza mene biva brži i prislanja svoju karticu. Moj novac sjeda na tuđu karticu, a zrakom odjekuju i moje i vozačeve psovke. Uzimam mu karticu iz ruke i govorim kako sam ja iznos za svoju vožnju dao te sjedam na iskidano sjedalo.
Nakon petnaestak minuta vožnje, izlazim van, i uskoro stižem na dogovoreno mjesto polaska. Tamo je već stigao ostatak moje klape, a prisutan je solidan broj ostalih prijatelja sa tribine. Tu su i neizostavni pripadnici službeno sigurnosnog osoblja na državnoj plaći. Nervozno pogledavaju prema nama, nadimaju prsa, uvlače trbuhe i trude se izgledati što opakije. Već navikli, ni ne primjećujemo ih te kratimo vrijeme pričama do dolaska autobusa.
Napokon pristiže i očekivano prometalo. Još jedna olinjala limenka, hrđave oplate, pogubljenih ratkapa i prozora zamrljanih kondezatom koji se godinama skupljao između dvostrukih stakala. Službeno sigurnosno osoblje na državnoj plaći stvara tampon zonu ispred ulaza u autobus te detaljno ispipavaju sve postojeće i nepostojeće ekstremitete na našim tijelima. Izvrću torbe u potrazi za ubojitim bakljama i topničkim udarima, no ostaju kratkih rukava. Napokon se ukrcavamo i krećemo prema odredištu. Čim su se vrata zatvorila, nastaje puno opuštenija atmosfera. Vade se piva koja su prošla ulaznu inspekciju po normativu litra na čovjeka i započinje još jedna navijačka avantura. Heh, avantura. Zapravo češće je to putovanje tortura nego avantura, no nakon što smo preživjeli nebrojeno takvih iskustava, sve to po povratku kući postaje splet anegdota koje se prepričavaju još dugo vremena.
Kako put prolazi, a pod kotačima našeg pretpotopnog autobusa izmjenjuju se teritoriji općina i županija, tako se i smjenjuju pratnje službeno sigurnosnog osoblja na državnoj plaći. Inače su nam te njihove smjene uvijek bile zanimljive, jer nikada ne znaš što očekivati.
Neki su bili stvarno ljudine, maksimalno profesionalni u svome poslu i izraženih organizacijskih sposobnosti kada je u pitanju koordiniranje boravka veće, od medija i državnih institucija okarakterizirane kao visokorizične, skupine ljudi na benzinskoj crpki. Drugi su pak bili nabrijani kao ogladnjeli psi. Jedva su dopuštali barem jedno stajanje na putu koji traje primjerice sedam sati, a i tada bi isukavali svoje palice, spuštali vizire i navlačili rukavice sa kvarcnim pijeskom u podstavi. Psovkama bi i lupanjem šakom o šaku usmjeravali mlazove onih kojima je mjehur bio do vrha pun na točno određene koordinate, usklađene sa azimutom i mjesečevim mijenama te shodno tome plimom i osekom, gdje mokraća navijača neće biti opasna po ljude, mikrofloru i zidane objekte.
Ovi prvi bi u pravilu organizirali posjet crpki tako da bi dvojica stala na ulaz, te propuštali po nekoliko navijača unutra. Isti bi ušli, i uz budno oko trećeg pripadnika službene sigurnosne osobe na državnoj plaći, kupili što žele ili što mogu.
Drugi bi dopustili obavljanje fizioloških potreba stotinjak metara od crpke, potjerali ekipu nazad u bus, i zamalo isprobali svoja obrambena oruđa, kupljena od novca poreznih obveznika, na glavama vozača koji su naivno pokušali otići po kavu ili sok na crpku, a čije su firme uplatile milijune kuna poreza u državni proračun i shodno tome opremili spomenuto službeno sigurnosne osoblje.
Toliko kontradiktornosti nimalo ne čudi s obzirom na veličinu službeno sigurnosnog državnog aparata, gdje je trećina zaposlenih ostavština prošlih vremena, trećina uposlena na osnovu fizičkih sposobnosti, koje automatski eliminiraju intelektualne, a posljednja trećina se zajebavala sa školama, ispitima i učenjem kako bi postali to što jesu, i ostali u sjeni prve dvije skupine po metodi podobnosti a ne stručnosti.
Nakon što smo apsolvirali možebitne uzroke budućih događanja, vratimo se u autobus. Nakon četiri sata drndanja po autocesti, za koju smo platili cestarinu nešto više nego što je koštala jučer (PDV, gorivo, i mlijeko u drenažnoj odvodnji), a usput na istrošenom asfaltu i izravnali bubrege u autobusu čiji amortizeri nisu zbog opće recesije ušli u plan amortizacije skromnog privatnika, ekipa već lagano raspiruje onu pozitivnu atmosferu i počinje zapomagati za stajanjem jer mišići oko mokraćovoda prijete popuštanjem.
Pokušaj prvi – nakon što smo vozaču ukazali na problematiku koja nas tišti, pred prvim slijedećim odmorištem on daje žmigavac. Patrola iz pratnje se zaustavlja preko ulazne rampe za pumpu i moramo proći ravno. Pokušaj drugi – ekipa je sve nervoznija, oni sa nešto slabijim imunitetom gnječe šakama međunožje u očajničkim pokušajima zaustavljanja nadirućeg sadržaja. Vozač prihvaća konstruktivnu kritiku kako službeno sigurnosna služba neće moći blokirati travu ukoliko on zaustavi autobus na zaustavnu traku i pusti ekipu do ograde. Lagano se zaustavljamo, a pratnja je opet munjevito efikasna. I dok 18 tona našeg trulog lima koči, oni već sa vizirima, obrambenim oruđem i kvarcnim rukavicama trče na vrata, a onaj najveći, bez kape, službene metalne oznake na prsima i lijevom rukom na obrambenom oruđu vatrene moći te obrambenim oruđem hladne moći u desnoj, šalje vozača u rodni kraj i natrag na autocestu.
Ništa, šuti i trpi. Neki od gorespomenutih ljudi slabog imuniteta odriču se zarade od ambalaže (iako im je to posljednja šansa, jer od idućeg tjedna Vlada ukida ambalažnu naknadu) i žrtvuju istu pretvarajući je u rezervoare otpadnih tekućina iz tijela. Zapišanih ruku vrte čepove na njima i sjedaju na svoja mjesta. Društvo sa istreniranim mokraćnim mišićima iščekuje treću sreću i napokon je dočekuje.
Dosadašnju pratnju zamjenjuje nova. Ovoga puta ih puštamo da odmaknu ispred nas, a zatim netom prije odmorišta usporavamo i naglo skrećemo na crpku. Službeno sigurnosna služba prolazi ulaz, usporava i ulazi na ono što je zapravo rampa za izlaz, dolazi do ekipe koja je već izmigoljila iz autobusa i otišla obavljati što su već kilometrima iščekivali.
Zapovjednik službe strogim, ali pristojnim tonom objašnjava da se ovo moglo izvesti i drugačije, da ne želi nikakve cirkuse na njegovom teritoriju i da možemo dvadesetak minuta posvetiti rastezanju udova za hodanje, a trojica odabranih imaju čast složiti listu potrepština, skupiti novce i kupiti ljudima što žele. Tako i biva, jedan službenik sigurnosti na državnoj plaći dežura u trgovini, odabrani ljudi časnog karaktera i velikog morala pošteno plaćaju piva po noramtivu litra/po osobi, mineralne vode po sniženoj cijeni od dvadeset novaca za litru (sa uračunatim PDV-om, gorivom i mlijekom), poneki čips i ine grickalice. Za to vrijeme regularni narod uredno toči razvodnjeno gorivo, turski imigranti par metara dalje zbunjeno gledaju u šareno društvo okićeno šalovima što zaljeva okocrpnostaničnu vegetaciju, a zemaljska se kugla i dalje okreće na istu stranu.
Nastavljamo put. Još nekoliko sati protječe dok se kroz muljava stakla izmjenjuju neobrani vinogradi, polja zarasla u korov, očerupana stabla i ružna rafinerija, smještena na suprotnoj obali rijeke koja čini državnu granicu, a iz koje se nesnosni smrad mazuta širi kilometrima uokolo i miješa se sa već ustajalim smradom lož ulja u našem autobusu. Napokon stižemo na odredište. Na naplatnim kućicama velika brojka službeno sigurnosnog osoblja na državnoj plaći. Otvaraju se vrata i moramo izaći van. U autobus ulazi nekoliko pripadnika službenog osoblja, pregledavaju unutrašnjost, dok nas vani postrojavaju i pretresaju. Kao šećer na kraju, moramo vaditi osobne iskaznice i u glupavoj pozi sa tim komadom plastike uz glavu poziramo njihovom fotografu.
Kada je i taj dio završio, nakon kraće vožnje stižemo i do stadiona protivničkog kluba. Ono što svakako moram podijeliti s vama je priča koja se veže uz našeg suparnika. Već su dugo vremena u vrhu državnog nogometa, no stalno ih prate brojne afere. Pred godinu dana u taj je klub ušao bogati inozemni poduzetnik, i dok su ga mediji slavili na sav glas kao financijskoga spasitelja, brzo se spoznalo da su njegove namjere sve samo ne časne. Zadnji se slučaj veže upravo uz samo zdanje njihovog stadiona. Naime, dugo je vremena stadion slovio za jedan od najljepših na ovim prostorima. No izgrađen je prije trideset godina i vrijeme je učinilo svoje. Prije deset godina s jednim su dijelom stadiona krenuli u rekonstrukciju, no ona nikada nije završena. Na kraju se to sve pretvorilo u najobičnije betonsko ruglo, sa nečime što je ranije bila staklena krovna konstrukcija, a danas je samo gomila hrđavih profila koji se veselo klimaju nad glavama malobrojnih posjetitelja.
Prilično je čudno da jedan klub iz vrha ima posjetu od svega par stotina ljudi, no publici se jednostavno zgadila cijela priča oko tog kluba i nitko ga više ne želi pratiti. Obitelji sa djecom su davno pobjegle od primjera surovog kapitalističkog kriminala, ne bi li svojoj djeci ipak pronašli neke nove uzore. Osim onih najvjernijih huligana, poput nas, koji usprkos hladnim i vatrenim obrambenim oruđima službeno sigurnosne službe na državnoj plaći i stalnim medijskim prozivanjima, uporno prate ono što vole od malih nogu.
Vratimo se na trenutak na zdanje stadiona. Dakle, deset je godina ta građevina stajala napola završena, da bi taj novi vlasnik uložio, kako je rekao, nekoliko desetaka milijuna domaće valute iz vlastitog džepa u njegovo uređenje. Dio betona je prekrio jeftinim platnom, a raspadnuti tartan tepihom što mu ga je netko prodao pod umjetnu travu. Zamijenio je i sjedalice na stadionu. No onda se ispostavilo da ta kozmetika zapravo košta jedva trećinu iznosa koji je bogataš skrušeno navodio kao službenu cifru. Pokrenute su tužbe, no od tada je prošlo tek godinu dana. Vrijedi čekati još najmanje pet do okončanja postupka.
Na stadion smo pristigli sat vremena prije početka utakmice. Ljetno popodnevno sunce obasjava naše glave i usiljeno prži. Vode nigdje ni za lijek. Molimo službeno osoblje da nas puste kako bi natočili negdje vodu, no ne žele ni čuti za to. Na kraju jedan od pomoćnika sa naše klupe donosi desetak boca dragocjene tekućine, što izaziva paniku među službenim osobljem. Dehidrirani ih ignoriramo i halapljivo tažimo žeđ.
Oglašava se i sučev zvižduk, a mi krećemo s glasnim navijanjem. Pedeset grla sinkronizirano urla pjesme o ljubavi prema voljenom klubu. S druge strane brojnija protivnička skupina vrijeđa svoju upravu i igrače. Na terenu jedva gledljiva predstava koja ima malo zajedničkih poveznica sa nogometom. A onda iz nekakve bezvezene situacije naša momčad utrpava gol i na našoj tribini, okruženoj željeznom armaturom punom tetanusa, odvija se prava erupcija oduševljenja. Završava prvo poluvrijeme. Dio ekipe ostaje na tribini, dio odlazi obaviti nužne potrebe u nešto što je nekada bio wc ispod tribine, a danas je prostor sa nekakvim žlijebovima, zapišan i zasran, bez vode i struje.
Počinje i drugo poluvrijeme. Na terenu igra nimalo bolja, no opet se negdje u šezdesetoj minuti događa glupava situacija, i naš napadač, nedavno pristigao iz nekakve afričke države, zabija novi gol. Nova erupcija oduševljenja, no protivnici nisu zadovoljni sučevom odlukom, i sa mišlju da je bila riječ o ofsajdu, ulaze u raspravu i počinje naguravanje. Dva najagresivnija pojedinca su upravo naš crnac i obrambeni igrač protivničkog kluba. I naša i suparnička tribina počinju hukati u znak protesta prema curicama na terenu koji poput čimpanza skaču jedni na druge umjesto da nastave igrati ono za što su preplaćeni. Veliki ego našeg crnaca napadača, koji je napokon zabio svoj prvi gol nakon što je za nekoliko milijuna prije pola godine došao u klub, zaključuje da je hukanje usmjereno isključivo njemu. Počinje plakati kao malo dijete i odlazi prema klupi. Trener se hvata za glavu, psuje mu sve po spisku riskirajući dugogodišnju robiju zbog vrijeđanja pripadnike druge rase i uvodi novog igrača. Crnci iz suprotne momčadi zbunjeno gledaju prema svome sunarodnjaku i sliježu ramenima. Situacija se na terenu smiruje i nogometna lakrdija se nastavlja.
Obje momčadi i dalje bez ideje trčkaraju po terenu i pokušavaju dogurati loptu na suparničku polovicu. Protivnički navijači pred sam kraj počinju sa pirotehničkim showom. U tren se raspadajuće zdanje stadiona pretvara u paklenu arenu obasjanu jarkom crvenom svjetlošću. Spektakularna slika tribine ispunjene bakljama stvara doživljaj za pamćenje, a taj impuls navijačke strasti protivničku momčad motivira, i ubrzo zabijaju pogodak. 1:2 stoji na semaforu, a njihovi navijači u veselju pale još pirotehničkih sredstava. Između ostalog zrakom odjekuju eksplozije topničkih udara, a ono što nas sve zadivljuje jest vrhunska organizacija suprotne tribine, gdje zaduženi pojedinci brižljivo vode topničke dnevnike kako bi jednog dana imali arhivu o tome što je sve zapaljeno. Možda bi im bilo lakše sve to prebrojati da su pirotehniku pobacali na tartan, no dečki su svjesni da sve to puno ljepše izgleda kada izgori na betonu tribina.
Utakmica se završava našom pobjedom. S osmijesima na licu napuštamo stadion i pred nama se nalazi višesatno putovanje kući. Ulazimo u autobus i opet čekamo sat vremena do polaska, jer službeno sigurnosno osoblje na državnoj plaći ne može garantirati našu sigurnost. Napokon krećemo. I dok noć lagano pada na naš autobus, zapuštene krajolike i smrdljivu rafineriju, taljigamo se raspadnutom autocestom. Opet se izmjenjuju pratnje, prateći uslužni objekti i bijele trake na asfaltu. Nakon četiri sata ekipa je većinom, umorna od sunca i navijanja pozaspala. Oni budni postaju nervozni jer u autobusu više nema nikakvih tekućih i prehrambenih zaliha. Nagovaramo vozača da stane, no on već iznerviran i nama i policijom pokušava odgoditi zaustavljanje. Ipak, pet sati puta čini svoje, tako da se i njemu pripišalo. Naziva javni broj telefona službeno sigurnosne službe na državnoj plaći i traže da ga prespoje sa pratnjom. Ovi to glatko odbijaju.
Naposljetku vozač blica pratnji ispred nas, već polu slijep od njihovih rotacija, i skreće na prvi slijedeći PUO. Izlazimo svi van i obavljamo što trebamo. Crpka već odavno ne radi, jer je njihovo radno vrijeme tijekom ljetne turističke špice tek do ponoći. Ipak, pripadnici službeno sigurnosne službe trče prema nama isukanog hladnog obrambenog oruđa. Vozač prvi zakorači naprijed i viče im da ugrožavaju svojom nonašalancijom zakon o sigurnosti na cestama, da ima pravo na odmor i da se želi okrijepiti. No oni ga ne čuju, već ga jedan od njih odguruje. Vozač udara glavom u retrovizor autobusa, i razlomljeno mu zrcalo siječe kožu na glavi. Vidjevši što se događa trčimo prema njemu, a službeno sigurnosni službenici počinju udarati kao ludi. Dok mi srce lupa kao blesavo, gledam neke od svojih ljudi kako uzvraćaju koliko mogu po njihovim oklopima. Osobno izvlačim srce iz pete i krećem prema njima. Kolekcioniranje muda za držanje crte nije problem, jer bijeg si nikada ne bi oprostio, no krenuti prema naprijed već zahtjeva puno veću dozu hrabrosti. Na kraju me netko iz zadnjih redova odguruje prema naprijed, a ja pak u letu odgurujem prvog pripadnika sigurnosno službenog osoblja, i u trenu dobivam hladnim oruđem preko bubrega. Nekako se uspijevam povući prema svojima, a sigurnosno službena služba nas gura prema autobusu. Na kraju nas uguravaju unutra. Vozača obavijamo zavojima i on poluošamućen pali autobus. Nije se jadan ni ispišati stigao. Uzima bocu i obavlja svoje. Krećemo, no ubrzo nas pratnja vodi ka izlazu sa autoceste. Pomalo zbunjeni gledamo što se događa, a nedugo potom stižemo u malo ruralno naselje i stajemo pred najvišu zgradu u selu. Dvokatnicu.
Iskrcavaju nas i uvode u nešto nalik učionici. Jednog po jednog prozivaju i zapisuju njegove podatke. Pitaju treba li nekome liječnička pomoć. Neki naši dečki, sa tragovima hladnog obrambenog oruđa na glavama i tijelu, već iskusni u ovakvim stvarima, samo se s osmijehom pogledavaju i ostaju u tišini. Osoblje zdušno prepisuje podatke sa legitimacija. Nakon dva sata izvode nas opet van i vraćamo se u autobus. Budimo vozača zgrčenog u položaj fetusa na zadnjim sjedalima, i polazimo put kući. Premoreni, svi do jednog smo zaspali. Bude nas svjetla našeg velegrada u lokalnim okvirima. Dolazimo na točku polaska i izlazimo napokon iz autobusa van. Nekoliko ljudi ostaje u autobusu i skupljaju prazne boce i omote te ih bacaju u kontejner. Razilazimo se kućama. Bolnih leđa teturam prema kući. Predstoji mi sat vremena šetnje, jer prometala javnog gradskog prijevoza ne voze nakon ponoći. Napokon moja soba i moj krevet. Padam kao pokošen unutra i utonem u san valjda iste sekunde. Alarm tupo odzvanja. Budim se i opet odlazim prema kupaonici. Procedura obavljena. Preko leđa imam krasnu tetovažu od podlivene krvi u obliku falusa.
Ispred mene je ostatak posljednjeg od dva dana što sam imao slobodno. Palim računalo. Listam naslove… : ‘PDV otišao gore, ‘Cijene goriva otišle gore zbog stanja na svjetskom tržištu’, ‘Visoke cijene goriva zbog stanja na svjetskom tržištu porasle zbog PDV-a’, ‘Mljekari prolili mlijeko u kanalizaciju’, ‘Potrošačka košarica više ne sadrži luksuze poput milijeka’, ‘XY nogometni funkcionar oslobođen optužbi za malverzacije i teške prijevare zbog proceduralne pogreške’, ‘XY nogometni funkcionar, oslobođen optužbi za malverzacije i teške prijevare zbog proceduralne pogreške, zaštićen od strane nadležnih, zbog prijetnji navijača ogorčenih njegovim malverzacijama i teškim prijevarama, podiže tužbu za klevetu’… Živčan okrećem glavu i bacam se natrag na krevet. A zatim ričem ko bik u koridi jer sam zaboravio na preraspoređene bubrežne kamence od sinoć. Ipak, uspjevam zaspati.
Budim se negdje oko osam navečer. Odlazim u kuhinju i bacam u kljun nešto skuplju verziju podriguše i pravi sir pod brendom lokalnog lanca supermarketa. Opet bacam oko na internet, i na portalima bliješti vijest – ” Huligani demolirali benzinsku pumpu, ozlijedili pripadnike službeno sigurnosne službe i vozača autobusa”. Istog trena iz naslova prepozanjem glavne aktere.
Otvaram članak i sa ogorčenim smiješkom čitam polupismene rečenice koje govore o tome kako je sinoć teže ozlijeđeno dvoje pripadnika službeno sigurnosne službe, četvero lakše. Kako su huligani vozaču autobusa razbili glavu i kako je benzinska crpka demolirana u znatnoj mjeri. Vrtim film i sjećam se kordona službeno sigurnosne službe, nakon što su nas sinoć ukrcali natrag u bus, kako svi do jednog, u potpunosti zdravi i čili, ispod oklopa siju salve psovki prema nama, a vozač im sa zavojem na glavi kroz usne uzvraća i spominje kako bi njihova državna plaća trebala financirati novi retrovizor. Njihova se lica gube u mraku kako odmičemo sa benzinske, ni u jednom detalju nepromijenjene nego kad smo na nju stigli.
Na tom članku poveznica na drugi – uprava kluba protiv kojeg smo igrali otvorenim pismom traži pomoć vladajućih i javnosti u borbi protiv vlastitih navijača. Jer ti navijači njih kukavne i poštene vrijeđaju, huču crncima iz suparničke momčadi, premda se vesele kada njihovi crnci zabiju, i konačno ugrožavaju sigurnost cjelokupne javnosti. I to sve dok su stisnuti na nekoliko stotina kvadrata betonskog rugla, dok gaze po stolicama nabavljenim od kumova, bratića i stričeva, dok urlaju svojoj upravi da se makne i prestane puniti džepove klupskom lovom… Šugavi senzacionalizam na najnižoj mogućoj grani. No što reći za taj reciklažni portal, drugo se ne može ni očekivati. Jedino mi dođe žao svih onih nekoliko stotina tisuća naivaca koji ga čitaju.
Dva tjedna poslije nakon odrađene uobičajene redovne i uobičajene prekovremene satnice stižem kući. Već rutinski otvaram poštanski sandučić i ugledam žutu poštansku listicu kako me gleda iznutra. Uzimam ju i žurim do pošte jer imam još pola sata do zatavaranja. Javljam se na šalter, i nakon minutu – dvije dobivam plavu omotnicu. Potpisujem. Izlazim.
Putem do kući ju otvaram i crna masna slova kratko i jasno kažu: “Prema zakonu o sprječavanju nereda na športskim terenima podignut je optužni prijedlog zbog napada i ozljeđivanja službene osobe. Ročište je zakazano za….”. Kroz cijelo tijelo mi prolaze trnci bijesa i nemoći, no ubrzo se smirujem i odlučujem se za odricanje od kupovine luksuznih artikala iz pekare, cigareta i gostovanja dok ne skupim dovoljno za odvjetnika koji će im zasigurno zapaprit. Ma malo morgen, u najboljem slučaju mogu očekivati otplatu kazne na rate. O zatvoru ne želim ni razmišljat. Kao da je ikoga briga jesam li kriv ili ne; jer mediji su me svrstali u skupinu huligana što mlati nemoćne vozače i službeno sigurnosne službe. A njihova je i prva i zadnja. Pravne službe su tu samo protokolarnosti radi.
Kod kuće listam naslove na patetičnom portalu, i opet mi zapinje za oko jedan. Nekakav “navijač” sa dugogodišnjim stažom zapomaže i apelira na vladajuće i javnost da mu pomognu pri njegovim odlascima na gostovanja. Jer on kukavan i pošten ne može ni na jednu pumpu, budući da su zatvorene zbog huligana koji mlate vozače, prolijevaju mlijeko i dižu PDV. Tu ima još par bljuvotina koje govore o hrabrim i velikim vodećim ljudima kluba protiv kojeg smo igrali prije dva tjedna, o njihovoj požrtvovnosti i skromnosti, o procvatu kluba nakon njihove vladavine, i o nikad ljepšem stadionu nakon faceliftinga.
Crveni iks na browseru. Skok u krevet. Zatvaram oči, i odmah mi se vraća slika netom ugašenog članka. U sebi razmišljam o prištu koji je to napisao. – Ma koji klinac Ti sebi umišljaš, što Ti znaš o ljubavi, ponosu, upornosti i prkosu? O navijaštvu uopće? Ako si to uopće Ti? – jer sastav i konstrukcija rečenica jako podsjeća na ono nedavno pismo uprave kluba koju taj prišt glorifircira. Ne želim prejudicirati, no u ovom državnom sistemu više nitko nema ni obraza ni časti, a glupi narod zatupljen društvenim mrežama i jeftinim portalima ne vidi drvo od šume. Ma ne želim se više zamarati.
Pet dana kasnije moj se klub nalazi pred gašenjem. Nekakvi vjerovnici, rodbina umrlog mufljuza koji je nekoć davno vodio klub i šemirao nešto sa lovom, potražuju višemilijunski iznos. Preminuli je strpao lovu u džep od nekih transfera pod izlikom da ju je on i uložio u te igrače. Igrače koji su omladinsku školu kluba prošli puno prije nego se on uopće pojavio u klupskoj kancelariji. A pred tri godine sud je presudio da taj ukradeni iznos zapravo klub treba isplatiti njemu kao velikodušnom ulagaču. Danas je presuda postala pravomoćna. I tu je kraj.
A onda navijačko srce gasi razum i euforično urla – Kraja nema, predaje nema! Branit ćemo ono što volimo dokle god budemo mogli, svim sredstvima. A novine nek pišu o huliganskim zmijama što se omotavaju oko modernog nogometa i dave ga. Samo nisu svjesni da zmija napada samo kad se brani. Makar završila sa grabljama u glavi.
Autor: Marko Banić (SiB.hr)
