Bilo je to selo bogath poljoprivrednika, ribara i obrtnika, a o bogatoj povijesti svjedoči ostaci utvrde iz 15. stoljeća
Jeste li se vozili cestom od Vukovara prema Iloku? U moru nepreglednih ravnica uz dodatak kojega maloga brežuljka, mnoštvo vinograda na tom ćete putu naići i na mjesto “gdje Dunav ljubi nebo”.
Upravo taj natpis stoji kao znak dobrodošlice u Šarengrad. Smješten je na osam kilometara od Iloka – krajnje istočne točke Republike Hrvatske. Malo je to naselje u kojemu je prema posljednjem popisu stanovništva bilo svega petstotinjak stanovnika, a ako je suditi po onome što smo danas zatekli, sljedeći popis pokazat će, na žalost, kako je taj broj još manji. Šarengrad je selo s dugom poviješću o čemu svjedoči i utvrda (Athya, Voćin) iznad sela i obale koju je izgradio ban Morovićki (u 15. stoljeću), a nešto kasnije i gotičku crkvu i samostan sv. Petra i Pavla. Neki podaci govore o templarskom samostanu još u 11. stoljeću. O samom imenu Šarengrada postoji više objašnjenja. Moguće da su najtočnija ona koja kažu da dolazi od imena Sara (Sarin grad), odnosno mađarskog naziva za Srijem: Szerenvar. Utvrda je razrušena, a njezini ostaci i dalje su vidljivi s obale Dunava. U današnjem posjetu naš pokušaj šetnje pratilo je nekoliko stanovnika, a iako su nam iznimno ljubazno pokazali kojim putem treba krenuti prema utvrdi, prilaz je iznimno neprohodan. Kažu nam kako je i inače bilo tako, ali nakupilo se sada i smeća, grane su dodatno izrasle, korov je, a tvrde da je za sve kriv nemar.
Pretraživanjem interneta naišli smo na rekonstrukciju utvrde koju je izradio Dario Šošić. Ovako je nekada izgledala utvrda:
Šarengrad je još 1887. imao Štednu i pripomoćnu zadrugu (od 1910. Hrvatska narodna štedionica) te Hrvatsku čitaonicu. Bilo je to selo bogath poljoprivrednika, ribara i obrtnika, a danas se čini kao da ovo selo lagano izumire. U njemu je sve manje stanovništva, a u mjestu “gdje Dunav ljubi nebo”, osim nekoliko ljubaznih domaćina, zatekli smo jedino još znatiželjne guske koje su provjeravale nove posjetitelje.