Omeđuje ga nepregledna ravnica, bogatstvo mu pruža rijeka Drava, osobnost su mu stvorili njegovi ljudi, a čaroliju, koju je osjetio svatko tko se barem jednom našao u njemu, Osijek dobiva od svojih parkova i drvoreda. Zelenilo koje dominira gradom, cvjetni perivoji, stoljetna stabla i šetališta važan su dio identiteta Osijeka. Tijekom vremena brojni su perivoji nastajali, nestajali i mijenjali svoja imena. Ono što je utjecalo na to u prvom redu je industrijalizacija, te ratovi kojima je grad bio pogođen. Zbog svoje ljepote i namjene, perivoji su desetljećima bili glavna okupljališta građana, a osim toga svojim prirodnim svojstvima pozitivno su utjecali na čistoću vanjske gradske atmosfere. Upravo zbog toga, grad mora biti svjestan važnosti zelenih površina kojima je prijeko potrebna obnova.
Što se tiče terminologije, u brojnoj literaturi susrećemo se s različitim izrazima za imenovanje uređenih gradskih zelenih površina. Često se pojmovi park, perivoj i vrt pojavljuju kao istoznačnice, ali ipak među njima postoje određene razlike. Te razlike očituju se u namjeni, vlasništvu i stilskom obilježju. “Vrtom se obično naziva prostor usko vezan uz objekt (dvorac, vilu, palaču, kuriju), koji ga uljepšava i upotpunjuje. Vrt ima estetsku vrijednost i znak je raskoši i socijalnog statusa.”
Prema Sonji Jurković riječ “park” upotrebljava se kada se odnosi na gradske prostore. Definiramo ga kao vanjski prostor, posebno oblikovan za boravak i šetnju većeg broja ljudi, za druženja i uživanje u prirodi. Za razliku od vrta kojemu je korisnik poznat, park je javni prostor za sve korisnike. Kada se spominje izraz perivoj, misli se na visokokultivirani zeleni prostor, prostor koji je nešto između parka i vrta, a služio je kao središnje mjesto društvenih zbivanja. Tu su se održavale priredbe, koncerti, predstave i slično.
Danas se površina osječkih perivoja procjenjuje na 39,4 ha što jasno očitava bogatstvo zelenih površina grada Osijeka.
Često se postavlja pitanje zbog čega u Osijeku ima toliko parkova, a odgovor možemo pronaći u povijesti nastanka samoga grada. Obzirom da je Osijek bio sastavljen od više gradskih cjelina (Tvrđa, Donji grad, Gornji grad i Novi grad) koje su bile međusobno odvojene, parkovi su bili poveznica među njima. Na početku su ulogu veze imali brojni drvoredi, a kasnije su se razvili parkovi koji su povezivali određene dijelove grada u raskošnu cjelinu.
SJENE STARIH PERIVOJA
Iako mnogi perivoji danas svojom raskoši upotpunjuju cjelokupnu sliku grada, većina ljudi nije upoznata s tim gdje su se nalazili i kako su izgledali svojevremeno najblistaviji osječki perivoji. Danas su nam preostali samo njihovi poneki tragovi, koji kao svjedoci prošlih vremena ne dopuštaju da padnu u zaborav. To je primjerice hrast lužnjak u dvorištu gimnazije Gaudeamus, tisa u predvrtu Filozofskog fakulteta te tisa na Gajevom trgu koji su bili dio Generalskog vrta.
Gradski vrt
(Gradski perivoj, Varoški perivoj, Gradski park, Gradska bašča, Stadtgarten)
Naziv Gradski vrt poznat je ljudima diljem Hrvatske, a povezuju ga, kao i većina Osječana, uglavnom s nogometnim stadionom izgrađenim na tom području nakon II. svjetskog rata. Izgleda Gradskog perivoja malo se još tko sjeća, ne postoji puno zapisanih podataka, a skromne informacije dobivamo s fotografija i razglednica iz toga vremena.
(kliknite za veću fotografiju)
Gradski vrt smatrao se jednim od najljepših perivoja Osijeka, bilo je to omiljeno okupljalište Osječana i središte društvenog života, a ubraja se u najstarije europske gradske perivoje. Nastao je najvjerojatnije 1750. godine, utemeljen od strane gradskog poglavarstva, a uređen je u francuskom stilu s očitim utjecajem vrtne arhitekture parka u Schoenbrunnu. Nalazio se na području tadašnjeg Novoga grada, omeđen današnjim ulicama Martina Divalta sa sjevera, Woodrova Wilsona s istoka, Delničkom ulicom s juga i Stadionskim naseljem sa zapada.
Izgled ovoga perivoja bio je vrlo dojmljiv što se zamjećivalo odmah na samom ulazu. Ulazom je dominirala raskošna klasicistička zgrada izgrađena 1804. godine. U njoj se nalazila najveća i najljepša plesna dvorana u Osijeku. Krasio ju je veliki kristalni empirni luster, raskošna zrcala na zidovima, namještaj obložen crvenim baršunom i ornamentirani parket. Zgrada je uništena u požaru 1858. godine. Gradsko poglavarstvo na istom je mjestu podiglo novu zgradu, ali ona svojim izgledom nije mogla parirati prethodnoj. Nakon prvotnog oduševljenja ulazom, put je vodio dalje u raskošni barokni perivoj s cvjetnim nasadima različitih oblika i stazama s drvoredima povezanima u složeni sustav šetnica s raznovrsnim detaljima poput posebno lijepih bijelih klupa. Postojao je tu i staklenik, zvan staklenjak, velik i dobro uređen, streljana i kuglana. Vrt je sadržavao drveni glazbeni paviljon, drvenu sjenicu za odmor posjetitelja, te posebno značajan secesijski granitni zdenac osječkog arhitekta Hofbauera. Zdenac je sagrađen 1903. godine, a darovao ga je grof Pavao Pejačević.
Nakon II. svjetskog rata ležao je u dijelovima, sve dok nije prenesen 1970. na travnjak Šetališta kardinala Franje Šepera (uz Dravu). To secesijsko zdanje predstavljalo je zaštitni znak samog Gradskog vrta, a zanimljiv je i u okvirima europske vrtne arhitekture, te je važno da se obnovi i kao povijesni spomenik vrati na svoje prvotno mjesto.
Prethodno spomenuti glazbeni paviljon bio je dio bujnog zelenila, a drvored iza njega vodio u je drugi dio vrta. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća prenesen je u tadašnji Park kulture (Perivoj kralja Tomislava), ali je sredinom stoljeća potpuno uništen. Vrijeme je pokazalo da je ta odluka da se paviljon prenese bila kriva, što je doprinijelo njegovu uništenju, a danas nam o tome svjedoče samo poneki zapisi i fotografije.
Perivojem su dominirali cvjetnjaci različitih geometrijskih oblika, obrubljeni živicom od šimšira, drvoredi divljih kestena, graba, javora, jablana, lipe, posebno je lijepa bila aleja ruža. Za bilje se brinuo jedan vrtlar, a nazivan je perivojnik, dok su na red i dobro ponašanje građana brinuli redari. Kako je bio središte kulturnog i društvenog života, u Gradskom vrtu su se organizirali različiti događaji i svečanosti, a neke od njih su svečanost povodom proglašenja Osijeka slobodnim kraljevskim gradom, zatim Prva osječka gospodarska izložba te različite glazbene i plesne manifestacije.
Taj najveći i najljepši osječki perivoj doživio je nesretnu sudbinu 1950. godine kada je uništen kako bi se sagradio nogometni stadion i nekoliko stambenih objekata. Tadašnja vlast smatrala je takav perivoj buržujskim i zastarjelim. Ono što se tada cijenilo bio je fizički rad koji je bio u svakoj suprotnosti s uživanjem i šetnjama koje je perivoj nudio. Htio se uništiti taj duh prošlih vremena koji se smatrao dekadentnim, a bilo je moguće samo ulaganje u budućnost. Športski objekti i stambene zgrade smatrane su simbolom napretka. Sve je to rezultiralo sravnjivanjem Gradskog vrta i uništenjem velikog dijela tradicije, načina života i identiteta grada.
Generalski vrt
(Hortus generalis, Generalsgarten)
Na području Gornjeg grada prostirao se u drugoj polovici 18. stoljeća Generalski vrt između današnje Kapucinske ulice, Europske avenije, Jägerove ulice te na istoku donekle prelazio Radićevu ulicu.
U prošlosti je vrt bio ustupljen vojnim generalima na korištenje koji su mogli po želji preuređivati određene dijelove. Vojska je njime upravljala sve do 1883. godine kada je nakon brojnih peticija Ministarstvu rata u Beču, gradsko poglavarstvo dobilo dozvolu da rasparcelira prostor Generalskog vrta i izgradi različite objekte. Poglavarstvo je smatralo da je stvaranje tih parcela nužno za daljnji razvoj grada, a urbanizacija koja je zatim uslijedila dovela je do uništenja vrta. Biometrijskom metodom utvrđeno je da su hrast lužnjak na uglu Školske i Jägerove ulice, te tise kod Filozofskog fakulteta i na Gajevom trgu starije od 170 godina što je očit pokazatelj da su bile dio Generalskog vrta. Kao takva, danas su ta stabla zaštićena zbog svoje kulturno-povijesne i botaničke vrijednosti kao spomenik hortikulture grada.
Perivoj grofa Pejačevića u Retfali
Godine 1801. izgrađen je u Retfali dvorac, a zajedno s njim je uređen i perivoj koji mu je pripadao. O njemu nemamo dovoljno podataka, ali se zna da je bio uređen u barokno – klasicističkom stilu te da je također kao i Gradski vrt često uspoređivan sa Shoenbrunnom. Osječani su voljeli dolaziti u ovaj perivoj jer im je bio bliži nego Gradski vrt ali i zbog toga što im je grofovska obitelj dopuštala boravak u perivoju. “Priča se da su se Osječani, kada bi nedjeljom ulazili u perivoj, uvijek duboko naklonili prema grofovskoj obitelji, koja je običavala ljeti u nedjeljno poslijepodne sjediti sa svojim gostima na terasi dvorca.”
Nakon što je vlastelinstvo nasljedio Manfred grof Clary-Aldringen perivoj se počeo zapuštati, a nakon II. svjetskog rata banka je rasparcelirala zemljište i uništila perivoj. Time je perivoj sveden na svega pola hektara dok nas danas još samo jedan stari hrast i paulovnija podsjećaju da je u neka davna vremena na tom mjestu živio divan perivoj.
TEKST: Ivona Blatančić i Ana Mikolaš
