Jovo Čaruga – 3.dio – Suđenje i pogubljenje

RAZBOJSTVO U TOMPOJEVCIMA

Od svih podviga koje je Jovan Stanisavljević izveo u
četiri godine hajdukovanja, najkrvaviji i
najstrašniji je onaj u Tompojevcima, u dvorcu
vukovarskoga vlastelina grofa Eltza. Cijela Slavonija digla se na
noge zbog tragedije koja se odigrala prilikom toga razbojstva
gdje je život izgubio vlastelinski nadšumar Franz
Pirkmayer, naočigled svoje supruge i djece. Postoje
razne protuslovne verzije toga razbojstva koje su se razjasnile
tek uhićenjem Jovana Stanisavljevića i ostalih aktera. Dva je
tjedna Čaruga planirao navedeno razbojstvo, a glavni cilj
bio je ukrasti vlastelinsku blagajnu i to subotom kada je bila
puna novca jer je nadšumar nedjeljom podmirivao račune i
plaćao radnike. Čaruga je za svoj pothvat pozvao pet suradnika:
Marka Drezgića i Matu Krmpotića, te Pavu P. Prpića
(“malog”), Pavu N. Prpića (“velikog”) i Luku Šulentića.
Razbojnici su upali u dvorac za vrijeme večere, ali plan im nije
uspio kako su očekivali, došlo je do pucnjave s više ranjenih, a
nadšumar je u sukobu izgubio život.

Najnovije razbojstvo i krvoproliće duboko je uzrujalo i diglo na
noge cijeli kraj. Seljaci su zatražili da im se smjesta
dozvoli držanje vatrenog oružja, jer se više
puta pokazalo da ih vlast ne može zaštititi od razbojnika.
Žandarmerija, policija i vojska bili su danonoćno na nogama, a
ucjena na Čaruginu glavu povišena je na čak 120 000
dinara što je u ono vrijeme bilo pravo bogatstvo.

OPTUŽNICA, SUĐENJE I PRESUDA ČARUGU I NJEGOVIM SURADNICIMA

Nakon provedene istrage, došlo je i vrijeme suočavanja Čaruge sa
svim suradnicima. Za njega i još šestoricu suradnika
predložena je smrtna kazna. Prilikom suočavanja
došlo je do sukoba između dojučerašnjih suradnika jer se
ispostavilo da je Stanisavljević ipak zatajio neka razbojstva u
okolici Voćina i Ćeralija, dok
su ostali članovi družine sve priznali smatrajući da je Čaruga
napravio to isto. Čini se da je Čaruga zataškao navedena
razbojstva jer je prilikom jednoga od njih počinio i
zločin silovanja što je pod svaku cijenu
nastojao sakriti jer bi to ugrozilo njegovu “hajdučku slavu” u
narodu.

Ubrzo nakon priznanja zločina i provedene istrage, Državno
odvjetništvo u Osijeku iznijelo je zgotovljenu optužnicu protiv
Jovana Stanisavljevića Čaruge i njegovih jedanaest ortaka.
Optuženi su da su u ranijem dogovoru i sporazumu,
složivši se u razbojničku bandu, pod vodstvom Jovana
Stanisavljevića Čaruge, naoružani vojnom opremom, počinili 28
nedjela: 2 grabežna i potajna umorstva, 4 grabežna umorstva, 4
obična umorstva, 15 razbojstava, 1 silovanje (Čaruga), 1 javno
nasilje i prekršaj lažnoga predstavljanja. Predložena je
kazna smrt vješanjem i to za Čarugu, Pavla
Prpića (“velikog”), Luku Šulentića, Marka Drezgića, Matu
Krmpotića, Nikolu Mihaljevića i Ivana Selthofera. Za ostalu
petoricu suradnika (Stjepan Sikić, Nikola Prpić, Dragutin
Kovačević, Marko Bojanić i Jure Jurković) predložena je
kazna teške tamnice od deset do dvadeset godina.
U obrazloženju je navedeno da je primarni Čarugov cilj
bio pljačkati da bi nabavio novac za pisaći stroj koji bi mu pak
poslužio za propagiranje komunističkih ideja u narodu te
da je pljačkao samo bogate vlasteline za koje je smatrao da su
protivnici naroda i države.

Optužba je sa Čaruge nastojala skinuti masku junaka i
zaštitnika i prikazati ga kao prostog zločinaca koji
niti u jednom svom nedjelu nije pokazao nikakva junaštva već se
pokazao kao izuzetno drzak, ali s druge strane i velika kukavica
jer je u svakoj situaciji uspio izbjeći osobnoj opasnosti
žrtvujući druge radi sebe, dok su njegovi suradnici imali vrlo
male koristi od pothvata koje su za njega činili.

Javno je mnijenje bilo dosta podijeljeno oko Čaruge i njegova
djela pa je tako jedan dio u Čarugi i njegovoj družini vidio
pljačkaše, razbojnike i ubojice za koje niti jedna kazna ne bi
bila dovoljno oštra, dok jedan dio u Čarugi ne vidi toliko
zločinca koliko osvetnika koji se poistovjetio sa slabima i
usprotivio jakima. Prvu skupinu predstavljali su viši slojevi
društva, bogataši i građanski sloj, dok su predstavnici druge
skupine bili slabiji i siromašniji slojevi.

Epilog istrage protiv Čaruge i njegove skupine i sudskog procesa
su 4 smrtne kazne i ukupno 102 godine teške
tamnice. Na smrt vješanjem osuđeni su
Stanisavljević Čaruga, Pavo Prpić (“veliki”) te Ivan
Selthofer i Nikola Mihaljević. Čaruga je proglašen
krivim za dvadeset i sedam nedjela, a
oslobođen je samo od optužbe za silovanje.

Smrtna kazna nad Čarugom trebala je biti izvršena oko Nove
godine, no odvjetnik mu se žustro borio i žalio na presudu u nadi
da će ga uspjeti spasiti smrti.

Iako je nakon uložene žalbe nekim osuđenicima kazna smanjena
(Ivanu Selthoferu i Nikoli Mihaljeviću), Čarugi i Prpiću Velikom
presude su postale pravovaljane. Potvrđena je kazna smrti
vješanjem koja je sljedeći dan i izvršena. Čaruga je
vješanju pristupio kao velikoj zabavi za narod
te je za vješanje i “prikladno” obukao plavo ljetno
odijelo, žuti kaput i shimmy-cipele obložene sivim
gamašama. Vješanju je u osječkom zatvoru, 27.
veljače 1925. godine, prisustvovalo tri tisuće
ljudi, a tražila se i “karta” više kao i komad
užeta za uspomenu. Danas se grob Jovana Stanisavljevića
Čaruge nalazi na Aninom groblju u Osijeku.

IZVORI:

Hrvatski list:

1. nedjelja, 6. siječnja 1924., br. 5, god. V.

2. utorak, 8. siječnja 1924., br. 6, god. V.

3. nedjelja, 13.siječnja 1924., br. 11, god. V.

4. utorak, 15. siječnja 1924., br.12, god. V.

5. nedjelja, 20. siječnja 1924., br. 17, god. V.

6. petak, 25. siječnja 1924., br. 21, god. V.

7. subota, 2. veljače 1924., br. 28, god. V.

8. četvrtak, 28. veljače 1924., br. 49, god. V.

9. petak, 4. travnja 1924., br. 82, god. V.

10. četvrtak, 19. lipnja 1924., br. 143, god. V.

11. subota, 21. lipnja 1924., br. 145, god. V.

LITERATURA:

1. Arsić Ivkov, Marinko, 1984. Čaruga, Beogradski
izdavačko-grafički zavod, Beograd.

2. Jovašević, Dragan, 1984. Čaruga, Dečje Novine, Gornji
Milanovac.

3. Kušan, Ivan, 1991. Čaruga pamti : dnevnik harambaše,
Mladinska knjiga, Zagreb.

4. Sablić Tomić, Helena, 2008. Hrvatska autobiografska
proza, Naklada Ljevak, Zagreb.

5. Zurl, Marino, 1977. Knjiga o Jovi Čarugi i Joci
Udmaniću, August Cesarec, Zagreb.

AUTORICE: Nataša Puljašić i Ivana
Vučemilović-Grgić