Zapamtite Vukovar!

Put što su ga Vukovarci ratne jeseni 1991. godine prolazili trnovit je i krvav bio - sažet će dva desetljeća kasnije Mirko Kovačić i dodati da se - nakon strahota rata, a potom mukotrpnog progonstva i povratka na zgarišta svojih domova - život Vukovaraca nastavio "pod malo boljim svjetlom".

Put što su ga Vukovarci ratne jeseni 1991. godine prolazili trnovit je i krvav bio – sažet će dva desetljeća kasnije Mirko Kovačić i dodati da se – nakon strahota rata, a potom mukotrpnog progonstva i povratka na zgarišta svojih domova – život Vukovaraca nastavio “pod malo boljim svjetlom“.

Taj danas 81-godišnji Vukovarac proteklih je godina neumorno posvećen pitanju nestalih, čija sudbina ni do danas nije poznata – na tom je popisu još 306 vukovarskih imena. Oca Stanislava je pronašao, smrt ga je u paklu Vukovara zadesila u vlastitoj kući, imao je tada 92 godine.

Ostao bez oba roditelja

– Našli smo naočale, jednu papuču, nekoliko kostiju. Prošlo je pet godina dok ga nismo identificirali – govori Kovačić, čija potraga za zetom Dragom, nestalim iz hangara na Ovčari nakon pada Vukovara, nije završena.

Među žrtvama masovne grobnice na Ovčari svoga je oca pronašao Mario Mihović koji se u grad – u kojem je s nepunih 16 godina izgubio i majku i oca – vratio i ostao u njemu živjeti.

Marijevi roditelji radili su u vukovarskoj bolnici, na istom, RTG odjelu. Majka je smrtno ranjena u rujnu ’91., oca su identificirali sedam godina kasnije. Danas taj mladi Vukovarac priznaje da ne zna kako se tih godina uspio nositi s gubitkom roditelja.

– Ništa u ova dva desetljeća nije palo u zaborav – kaže Mario, dok nastoji u svom gradu izgraditi normalan, običan život.

U Vukovar, gdje mu je otac ubijen na Ovčari, vratio se i 31-godišnji Igor Gavrić i pokrenuo prije nekoliko godina osnivanje udruge djece poginulih branitelja, čije je sjedište upravo Vukovar.

Drina i Blago Čolak iz Borova naselja svijeću nemaju gdje zapaliti. Njihov je sin jedinac, branitelj iz redova 204. vukovarske brigade, nestao a da svih ovih godina nikakvog traga o njemu nema.

Manda Patko, koja 20 godina traži supruga, nadovezuje se da je “neizvjesnost najteža” i da je problem šutnja jer, kaže, netko mora znati istinu o nestalim Vukovarcima.

Nemamo gdje svijeću zapaliti

– Dok smo u progonstvu, u Makarskoj, slušali vijesti iz Vukovara, nadali smo se da je živ, a kasnije su stizali logoraši, čulo se za Ovčaru, i shvaćali smo nekako da Ivice nema – govore supružnici Čolak.- Naš Ivica imao je samo 26 godina, a stigao je sa svojom kćeri Ivom tek 1. rođendan proslaviti – govori 71-godišnja majka Drina strahujući hoće li doživjeti da svome sinu ode na grob.

Rekli su im da je Ivica bio teško ranjen, datum ne znaju, i da su ga suborci uz Dunav, jer se drugačije više nije moglo, odnijeli u vukovarsku bolnicu. Tamo je Ivicu Čolaka na dan pada Vukovara vidjela borovska časna sestra, dala mu je i džemper, a kad je ponovno prošla, njegov je krevet bio prazan.

– Poslije smo tražili na identifikacijama taj džemper, ali ništa – govori Blago (74), braneći suzama da po tko zna koji put svih ovih godina počnu teći.

Pretpostavlja se da je njihov sin odveden u zadnjem, nestalom autobusu ranjenika iz bolnice.

– Nije htio napustiti Vukovar. Kad sam se probio da ga vidim, a pekar u Bogdanovcima natovario mi pun auto kruha da ponesem dečkima u Vukovar, nisam slutio da sina vidim zadnji put – sjeća se otac Blago.

Vrijeme ne liječi rane

Drina kaže da danas “nikog ne osuđuju, neka bude Božja pravda” jer njihovog Ivicu ništa ne može vratiti.

Njegov lik jedan je među 200 fotografija što izranjaju iz mraka hangara na Ovčari preuređenog u Spomen-dom. Jednako kao i slika najmlađe žrtve Ovčare – 16-godišnjeg Igora Kačića. Njegova majka Irena, kojoj je u paklu Vukovara u odori branitelja poginuo i suprug, svake je godine u Vukovaru. Njezin je prognanički dom ostao u Rijeci.

– Ništa nam ne mijenja što je prošlo 20 godina, vrijeme ne liječi ništa, osjećaji su uvijek isti – govori.

Majka najmlađe vukovarske žrtve, 6-mjesečnog Ivana Kljaića, nema snage govori o tragediji od 18. listopada ’91. na Mitnici. Eksplozija granate odnijela je život koji je tek počeo, u rukama oca Pave koji, tada teško ranjen, nestaje u paklu Vukovara; ekshumiran je iz grobnice u blizini grada.

Irena Kačić zaključit će kako joj neizmjerno znači to što se ljudi iz cijele Hrvatske 18. studenoga dolaze pokloniti žrtvama jer – “dok ne vide Vukovar, ne mogu znati što je prošao“.