Osječkom Industrijskom četvrti dominira jedno zdanje – vila obitelji Hermann, koja je među građanima poznatija kao dvorac Mačkamama. Iza ovog neobičnog naziva kriju se nadimak, ali i lik i djelo Pauline Hermann, velike gradske dobrotvorke koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te je osim gradskoj sirotinji bila uvelike naklonjena i životinjama, poglavito mačkama.
Paulina Hermann rođena je u Novoj Gradišci 1. lipnja 1859.
godine, kao Paulina plemenita Lobe. Paulinini roditelji – otac
Dragutin i majka Paulina (rođena Blau) – bili su novogradiški
veleposjednici, vlasnici gradske Pivovare, hotela i nositelji
plemićkog naslova. Djevojčica koja će kasnije postati poznata kao
Mačkamama, imala je i tri mlađa brata – Rikarda, Maksa i
Miroslava, s kojima je u Novoj Gradišci uoči početka Drugog
svjetskog rata izumrla obiteljska loza Lobe.
Pretpostavlja se da se Paulina Lobe za Dragutina Hermanna udala
početkom 80-ih godina 19. stoljeća, te je s njim i pristigla u
Osijek. Dragutin Hermann bio je pripadnik bogate essekerske
obitelji. U gradu na Dravi Paulina će ostajti živjeti preostali
dio svojeg života.
Već je dolaskom u obitelj ovih osječkih mecena Paulina pokazala
svoj filantropski karakter, ulažući značajna sredstva za pomoć
starijima i nemoćnima, te pomažući župnoj crkvi svetih Petra i
Pavla, danas osječkoj konkatedrali.
Poznato je da je Dragutin kao jedan od nasljednika loze Hermann
bio u srodstvu s brojnim gradskim obiteljima, te da je uživao
simpatije zbog svojih karakternih osobina – čestitosti i
poštenja. Obiteljsko bogatstvo samo je potpomagalo rastu ugleda
bračnog para Hermann. Između ostalog, Dragutin je bio suvlasnik
tvrtke “Türner i sin”, najstarije špecerajsko-kolonijalne
trgovine u gradu. Hermann je bio i član Crkvenog odbora, zadužen
za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla, što obitelj
Hermann neizravno povezuje i s biskupom Josipom Jurjom
Strossmayerom. Također je bio i član Nadzornog vijeća osječke
podružnice Austrijsko-mađarske banke. Ime Pauline Hermann rođene
Lobe po prvi se put spominje 1885. godine, kada je upisana kao
suvlasnik obiteljskih nekretnina Hermannovih. Pretpostavlja se da
su Paulina i Dragutin početkom 20. stoljeća neko vrijeme živjeli
i odvojeno, što svjedoči o Mačkamaminom nesvakidašnjem karakteru,
uvelike neuklopljenom u tadašnje uobičajene norme.
Obitelj Hermann posjedovala je kuću u Industrijskoj četvrti,
danas poznatu kao Villa Hermann ili dvorac Mačkamama. Vrata
Paulininog doma uvijek su bila otvorena siromašnim
Osječanima.
No, Paulina nije bila orijentirana samo na pomaganje.
Bila je i izuzetno poduzetna. 1927. godine, uoči
smrti svojeg supruga, kupuje i kuću u Županijskoj ulici.
Početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, nekoliko godina poslije
Dragutinove smrti, Paulina se ponovno udala, za austrijskog
baruna Wesselyja. O njenom životu zna se iznimno malo, a većina
poznatih činjenica dolazi iz priča Osječana koje se prenose s
generacije na generaciju. Najpoznatija legenda svakako je
vezana uz njenu ljubav prema mačkama i drugim
životinjama – psima, golubovima… Jedinstvena u svakom
pogledu – tako je iz današnje, a pogotovo ondašnje perspektive,
najlakše opisati Paulinu Hermann. Iznimno društvena osoba, kakva
je bila, oko sebe je uvijek okupljala gradske uglednike.Voljela
je i putovanja, što je bilo teško zamislivo za ženu onog doba.
Malograđanska ogovaranja nisu zaobišla ni činjenicu da se u dva
navrata udavala.
Stariji Osječani i danas vlasnicu vile pamte kao ekscentričnu
bogatašicu rastrošna života, poznatu po brojnim zabavama u vili.
Pamte je kao neobičnu ženu koja je fijakerom dolazila u
Industrijsku četvrt kako bi pohodila svoje kućne ljubimce. Prema
pričama iz tih prošlih vremena, osim mnoštva običnih mačaka,
Mačkamama je navodno držala i divlje mačke, pa čak i jednoga
lava. Priču o lavu kao ljubimcu osječki povijesničari ipak
odbacuju kao besmislicu.
Upravo briga prema životinjama koja je Paulini priskrbila nadimak
Mačkamama, te sklonost pomaganju ljudima slabijeg imovinskog
stanja, pred kraj života doveli su je do financijskog
kraha. Zbog toga se, navodno, uoči smrti 9. veljače
1938. godine, u 82. godini života i otuđila od ljudi. Paulina
Hermann pokopana je na osječkom groblju Svete Ane. Grobnica danas
ne postoji, a nadgrobni je spomenik navodno uklonjen kako bi se
grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.
Iza neobične ljubiteljice mačaka ipak nisu ostale samo
urbane legende, tragovi negdašnjih gradskih
ogovaranja. I danas na uglu Drinske i Vinkovačke ulice u Osijeku
stoji dvorac koji nosi njeno ime. Danas je pretvoren u kafić,
okupljalište u kojem se i danas rado prisjećaju ove nesvakidašnje
humanitarke. Paulinin dom i nakon njezine smrti poslužio je u
svrhu kojoj ga je i ona sama namijenila – pomaganju bližnjima.
Bježeći pred suludim nasiljem, 1956. godine u njoj su utočište
pronašle izbjeglice koje su izvukle deblji kraj u Mađarskoj
revoluciji. Tu kuću još od 1945. godine nisu nastanjivale njezine
kćeri. Komunističke vlasti zgradu su konfiscirale, a potomci
obitelji Hermann preselili su u Zagreb.
Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili 1961. godine
otkupio je Muzej Slavonije – garniture za sjedenje, te stolić i
sjedala za dvoje. Nakon restauracije 1988. godine namještaj je
posuđeni za svečane prostorije u tadašnjoj Općinskoj skupštini
Osijek. Danas se nalaze u zgradi Osječko-baranjske županije na
središnjem Trgu Ante Starčevića, u svečanom salonu.
Nedaleko Paulininog negdašnjeg doma sada stoji i drveni kip koji
predstavlja njen lik, okružen mačkama, kao specifično obilježje
tog dijela grada.
Tekst i foto: Essekeri.hr