Brojne reakcije izazvala je turistička šetnja Osijekom na temu Osijeka u turskom carstvu te njegovog vladara Sulejmana Velikog u organizaciji udruge Putovanja Slavonijom.
Pokušali smo saznati što se to točno krije iza ove priče i zašto
je ona važna za razvoj grada Osijeka kroz povijest.
[blockquote]Tijekom 15. i početkom 16. st. Osijek je vlastelinski
posjed u kojem prevladava mađarsko stanovništvo. Nakon izumiranja
njegovih dugogodišnjih vladara, obitelji Korođ 1472.,
Osijek izmjenjuje brojne vlasnike sve do dolaska
Turaka. Predaju se brojni veleposjednici iz okolice,
prihvaćaju tursku vlast, a zajedno s njima i seljaci i kmetovi.
Dolazak Turaka mnogi seljaci su dočekali s veseljem
smatrajući ih osloboditeljima. Prije gotovo 500 godina,
8. kolovoza 1526., Osijek pada mirnom predajom u ruke Sulejmana
Veličanstvenog, nakon čega je djelomično razrušen i u Turskom
Carstvu će provesti sljedeću 161 godinu.
Ubrzo nakon povratka turske vojne iz Ugarske dolazi do
obnove grada Osijeka. Na mjestu starog Korođinog dvorca
je utvrđen kaštel, oko njega se na površini današnje Tvrđe
izgrađuje varoš koja je utvrđena crvenim ciglenim zidom i jarkom
ispunjenim vodom, a oko varoši palanka koja se okružuje drvenim
palisadama.
Turci su dolaskom zatekli malo starosjedioca (svega nekoliko
stotina, ako i toliko), a većina njih prelazi na islam. Doseljava
se veliki broj muslimana iz Bosne, pa polovicom 16. st. Osijek
ima oko 2.500 stanovnika, od čega je 55% muslimana, 25% “novih”
muslimana i 20% kršćanskog stanovništva. Ovaj omjer će narednih
godina neprestano rasti u korist muslimana. Kršćani žive u
palanci, odvojeno od muslimanskog stanovništva i građani su
drugog reda (ne smiju nositi oružje, moraju se drugačije
odijevati od muslimana, imaju veća porezna davanja) te zbog toga
postepeno “svojevoljno” prelaze na islam.
U gradu se među ljudima govori većinom mađarski, u
komunikaciji s vlašću turski, dok hrvatskih obitelji
gotovo uopće nema. U gradu živi veliki broj zanatlija, obrtnika i
trgovaca. Otvaraju se škole, grade džamije i niču ostale javne
zgrade. Nakon izgradnje Sulejmanovog mosta 1566. godine Osijek
doživljava ekspanziju i postaje iznimno važno trgovačko središte
u Turskom Carstvu. Most postaje i izvor prihoda jer se prijelaz
preko mosta s kolima naplaćuje pa ubrzo biva davan u zakup. Već
1572. dan je u zakup na 3 godine za 120 000 dukata.
Zbog svoje dobre prometne povezanosti u Osijeku se triput
godišnje održavaju sajmovi u velikoj drvenoj zgradi površine
400mx400m koja se nalazila na mjestu današnjeg Gajevog trga. Na
sajmovima se skuplja preko 10.000 trgovaca iz cijelog Turskog
Carstva i trguje se tkaninom, kavom, pićem, hranom i stokom. Zbog
učestale trgovine, Dubrovčani imaju svoju stalnu udrugu trgovaca
u gradu. U gradu boravi posada od oko stotinjak vojnika, a most
čuva njih tridesetak.
Pod turskom upravom Osijek se pretvara u pravi orijentalni grad,
postaje najznačajnije slavonsko naselje koje se nalazi na cesti
Budim-Osijek-Beograd-Istanbul i doseže brojke od 1000 trgovina,
2.300 kuća i 15.000 stanovnika. Što se tiče represije nad
starosjedilačkim stanovništvom, Tursko Carstvo nije imalo toliko
veliku vojsku pa je teško zamisliti da je moglo takvim načinom
vladanja držati toliki veliki prostor unutar svojih granica (od
Gibraltara do Perzijskog zaljeva i od sjeverne Ugarske do Egipta
i Arapskog poluotoka).
Nabijanje na kolac se rijetko prakticiralo u Turskom
Carstvu i to samo u slučaju kažnjavanja najgorih ubojica i
zločinaca. Ovakav način ubijanja se puno češće koristio
u kršćanskim zemljama, a posebno ga je koristio Vlad Tepeš
poznatiji kao Drakula. Puno je izglednije da su se Turci u svom
vladanju oslanjali na decentralizaciju, autonomiju i suradnju s
lokalnim velikašima, dopuštanje upotrebe narodnog jezika i
običaja, islamiziranje stanovništva kroz porezne olakšice, ali i
koliko-toliko toleriranje drugih vjera (zanimljivo je da
su bili tolerantniji prema vjerskim manjinama od katoličkih
država tadašnje Europe).
Zbog mnogih unutardržavnih problema Tursko Carstvo slabi tijekom
17. st. i nakon nekoliko neuspješnih pokušaja oslobađanja grada
od turske vlasti te uspješnog paljenja mosta 1664.,
Osijek je 1687. oslobođen bez borbe i pripojen
Habsburškoj Monarhiji.
Kroz 161 godinu turske vlasti Osijek je pretvoren u pravi
orijentalni grad, ali do danas je sačuvano malo
spomenika i dokumenata iz tog vremena.
Za Turcima je u Osijeku ipak ostalo tragova, a to je nastanak
Gornjeg grada kao preseljene turske palanke zbog izgradnje Tvrđe.
Ostale su mnoge turske riječi, turska hrana i piće (burek,
ćevapi, sarma, kava) i mnogi turski običaji. Međutim, zaslužni su
i za rušenje katoličkih crkava, povremene pljačke i oduzimanje
djece za danak u krvi (što je ironično jer su često siromašne
obitelji same davale djecu janjičarima da imaju manje usta za
hraniti, a ovako regrutirana katolička djeca su se mogla
školovati i uzdići čak do razine Velikog vezira).
Uzimajući u obzir sve gore navedeno, nesumnjivo je da su
Turci odigrali značajnu ulogu u razvoju grada Osijeka, obilježili
njegovu povijest i izmijenili njegovu budućnost.
Piše: Domagoj Butković/Putovanja Slavonijom[/blockquote]