Malo je poznato kako je poznati hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić dio svog djetinjstva i školovanja proveo u Osijeku. O tom razdoblju svog života pisao je i u pripovjetkama, a jedna od njih objavljena je i u knjizi "Osijek", autora Marina Topića.
[blockquote]Hodnici i sobe školskih zgrada imaju osobit
miris. S tim sam se mirisom prvi put upoznao u pučkoj
školi u Aninoj ulici kad me je otac poveo da me upiše u prvi
razred. Na isti taj miris naišao sam poslije četiri godine u
dvokatnoj zgradi realne gimnazije u Tvrđi, a prepoznao sam ga po
drugi put poslije rata i lanjskog proljeća kad sam se ponovo
našao među njenim okrečenim zidovima.
Zgrada se nije gotovo ništa promijenila. Samo joj je fasada druge
boje, a u veži nema, kao u vrijeme moga đakovanja, dijelova
rimskih kipova, žrtvenika i sarkofaga, ostataka panonske Murse
koji su zbog pomanjkanja prostora u gradskom muzeju ondje bili
našli svoje sklonište. Ali život u zgradi je vidljivo drugačiji.
Među đacima pored muških lica vide se i ženska, isto tako i među
nastavnicima. Dobro znam da je već tako odavno svuda.
Pa ipak, nisam li se tome malko začudio kad sam se ponovo našao u
žagoru toga đačkog mravinjaka poslije gotovo pet decenija. U
danima mog djetinjstva bila je to strogo muška škola, nije se
zvala gimnazija nego realna gimnazija, a nas, njene đake nazivali
su realcima, čak i onih koji su umjesto francuskog jezika i
deskriptive učili latinski. Gimnazijalci su bili samo učenici
klasične gimnazije. To su oduvijek bila dva nepomirljiva đačka
tabora i o njihovim međusobnim peckanjima i rugalicama bit će još
riječi.
Nisam cijelo svoje osječko đakovanje proveo u toj zgradi. Za
vrijeme prvog svjetskog rata u njoj je bila smještena vojna
bolnica, dok se realna gimnazija preselila u palaču Sudbenog
stola u tadašnjoj Čavrakovoj ulici, današnjem bulevaru JNA. Ipak,
moje najživlje i najizrazitije uspomene neodvojivo su vezane s
onom tada žuto obojenom dvokatnicom u Tvrđi.
Naša obitelj stanovala je u Strossmayerovoj
ulici, u blizini Rokove crkve, daleko od realne
gimnazije. Bilo je to vrijeme konjskog tramvaja, i svi mi đaci iz
Strossmayerove ulice i njene okoline vozili smo se svakog jutra
do škole u zeleno obojanim tramvajskim kolima. Taj je konjski
tramvaj Osijek naslijedio od Zagreba. Onako kao što manji sin u
familiji dobiva odijelo većega kada ga ovaj preraste. Još
ni danas ne mogu razumjeti kako je jedno kljuse moglo da vuče taj
vrlo često pretrpani tramvaj.
Kući smo se obično vraćali pješke, više nije bilo bojazni da ćemo
zakasniti na prvi sat. Sjećam se da nas je na povratku često
zabavljao jedan moj školski drug imitirajući Maxa Lindera, u ono
vrijeme najpoznatijeg filmskog komičara. Sudario bi se s drvetom
u aleji i napravio pri tom vrlo začuđeno lice ili izvodio slične
lakrdije. U Gornjem gradu bila su tada dva kinematografa:
Urania i Royal. Treći, najstariji, Rio, smješten u
velikoj drvenoj baraki na tadašnjem Žitnom trgu, u kome smo se
kao pučkoškolci gledali prve filmove s divljim trkama Indijanaca
na konjima, bio je, ako se ne varam, već izgorio.
Tvrđa je u ono vrijeme imala sva četvera vrata i sačuvane bedeme
od crvene cigle. Bedemi sa zapuštenim kazematama i koje bismo se
uvlačili s električnom lampicom u ruci, ne bismo li u njima našli
kakvu staru sablju ili topovsku kuglu, bili su za nas neizrecivo
privlačni. Ipak, ne sjećam se da je koji dječak u njihovoj
vlažnoj tami otkrio kakvu dragocjenost.
Bedema i kazemata više nema, a od četverih vrata Tvrđe ostadoše
samo jedna, ona prema Dravi. Novo ih je vrijeme srušilo, možda i
s pravom, ali ja uvijek kad prošetam današnjom Tvrđom žalim za
onim crvenim bedemima, jer su oni davali najstarijem dijelu
Osijeka osobitu, nezamjenjivu, samo njegovu boju. Evo me i pred
lijepom baroknom crkvom Sv. Mihovila. Mali trg ispred crkve još
je uvijek pokriven istim kamenovima, samo je trava između njih
druga. Padaju mi na pamet tedeumi, s obaveznim pjevanjem
austrijske himne, “carevke”. Pjevajući njen tekst đaci su uvijek
u svom naivnom ali iskrenom patriotskom protestu umjesto
Stjepanove krune sjaj pjevali hrvatske nam krune sjaj, što je
redovito bilo zagušeno lojalno pojačanim zvucima orgulja na koru.
Preda mnom iskrsavaju lica mojih drugova iz školskih
klupa, padaju mi na um različite đačke zgode i nezgode,
mislim o tome kako mnogi od njih nisu više među živima i kako su
različiti bili naši životni putevi. O nekima od njih znam mnogo,
o nekima dosta, a ponekima ništa.
Podilazi me sjeta kad pomislim da sam poslije rata bio
tri puta u Osijeku, a nisam sreo ni jednog jedinog.
Istina, svraćao sam u Osijek samo na dan-dva, ali sam ipak dosta
šetao najprometnijim ulicama i sjedio u glavnim kavanama. Govorim
sam sebi da je to slučaj. Ali napokon čemu se čudim? Nije li
minule jeseni prošlo pedeset godina otkako sam kao petoškolac
otišao iz Osijeka?[/blockquote]
SiB.hr