Iako se na prvi pa i drugi i treći pogled čini da Marko Dješka (1983.), Željka Fuderer Levak (1978.) i Lana Ključarić (1981.) nemaju mnogo toga zajedničkog, ipak su ovih troje mladih umjetnika u Galeriji Kazamat zajedno priredili svoje samostalne izložbe.
Da su ipak svoji i samosvojni, govori i činjenica da je svakomu
od njih predgovor u katalogu pisala druga osoba. Brojnost autora,
činjenica da su svi uz Osijek vezani rođenjem, obrazovanjem ili
životom i radom, te svakako njihov umjetnički izraz, kumulativno
su (u utorak, 28. veljače) privukli iznimno veliki broj
posjetitelja, uglavnom mlađe generacije.
Iako u “naslovu” ove izložbe bez naslova (čine ga tek prezimena
autora – Dješka. Fuderer Levak. Ključarić) posljednja u nizu,
prva je posjetitelje svojim radovima dočekala dobro nam već
poznata Lana Ključarić. Prvi put ne napraviti samo lijepe,
apstraktne slike koje izgledaju lijepo u prostoru, nego se
okrenula svom najintimnijem, unutarnjem životu – bio je Lanin
koncept za ovu izložbu.
“Radila sam mnogo autoportreta, portretirala svoje roditelje,
prijatelje, ali i scene iz filmova, spotova. Ukratko, pop-kulturu
koja je ostavila veliki dojam na moj život”, pojašnjava
Lana, koja se – kako bi naglasila intimnost – odlučila i za
crteže malog formata, poput fotografija koje držimo u albumu.
“S 30 godina čovjek je malo hrabriji u otvaranju sebe u
umjetničkom svijetu”, našalila se Lana. Prošle je godine ove
radove izlagala na jednoj skupnoj izložbi u Pečuhu, čija je
kustosica bila Karmela Puljiz.
Njezin je prijedlog bio da radovi vise sa stropa kako bi ih
posjetitelji mogli dotaknuti, baš kao fotografije u albumu. Na
taj je način željela postići veću prisnost s promatračem. Kada
radovi kao objekti vise na zidu, ljudi su na distanci od 2-3
metra. Ostala je vjerna tehnici – radove crta kemijskom olovkom,
no ovaj put je paletu proširila s još nekoliko boja osim crne, pa
su neki djelomično plavi, zeleni i crveni. Ni njezin život nije
crno-bijeli, iako je grafičarka – nasmijala se mlada Lana
Ključarić.
Središnja je prostorija pripala Željki Fuderer Levak, čiji je
koncept – Mo’š mislit! Kako sama kaže – sve je
to dobra zafrkancija.
“Dok sam studirala, profesori su mu uvijek govorili da
njegujem pravi ženski, ali ne feministički art. Prihvatila sam to
i zbog činjenice da autorice nisu jednako zastupljene u
galerijama i na izložbama kao muški kolege. Mislim da svaka žena
može naći sebe u nekim od mojih radova – od kuja na podu koje se
zovu Mile i Gere, do goblena koje sam napravila na drukčiji
način”, ističe Željka, koja je svojim radovima željela jasno
poručiti da žena može biti lijepa izvana, ali i poput kostura
ružna iznutra. Svoje radove uvijek nudi otvoreno, kao što gostima
nudi kolače – pojasnila je.
U posljednjoj galerijskoj prostoriji tri zida rese strip-table
Marka Dješka (koje objavljuje u magazinu Stripos), dok su se na
četvrtom prikazivala njegova dva klasična, kratka animirana filma
– “Kolinje” (2010.; sudjelovao na više festivala) te premijerno
“Sotonin sin” (2012.). S obzirom na to da je nedavno magistrirao
animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu, na izložbi je odlučio predstaviti svoje studentske
radove.
“Strip-scena je mala jer je i potražnja mala, no u posljednje
se vrijeme pojavljuje sve više mladih autora”, zadovoljan je
Dješka, koji od domaćih strip-crtača cijeni Matakovića i Žeželja,
a od stranih Simona Bisleya i britansku školu.
Narcisa VEKIĆ (Glas Slavonije)
