Prva ovogodišnja dramska premijera HNK u Osijeku prošla je u znaku velikana hrvatske književnosti Miroslava Krleže i inscenaciji njegove posljednje drame iz glembajevskog ciklusa - "Lede” komedije jedne karnevalske noći u četiri čina.
Redatelj Ivan Leo Lemo krenuo je od Krležinih
riječi: “… koji dolaze iz gluhih šuma (gdje su još
donedavno… medvjedi bili svakodnevni gosti), iz života teškog i
primitivnog… iz daljine dolaze u naše provincijalne gradove
mali Klanfari… Dolaze ta djeca sumraka i postaju kaputaši u
nezdravim groznicama.” Zamijenivši Krležin salon šumom
(izvrsna, razigrana scenografija Vesne
Režić – šteta što pozadina koja
prikazuje šumu iza koje proviruje narančasta svjetlost nije
korištena češće u predstavi nego tek na kraju) u kojoj je
razotkrio svijet malograđanštine u njegovoj animalnoj biti, vođen
libidom i erosom, u kojeg nas ekspresionistički uvode noćne dame,
transvestiti (Mira Perić Kraljik, Ljiljana
Krička-Mitrović, Ivana Gudelj, Aljoša Čepl, Mislav
Stanojević), pjevačica Bobočka (Jasna
Odorčić), Leda, balerina
(Justina Vojaković-Fingler), koji postaju kor,
vješto su ukomponirani u predstavu kao oni koji mijenjaju scene,
ostavljajući dojam kaosa, karnevalskog šarenila.
{youtube}6v8q_zN6_c0{/youtube}
Nisu samo žene polugole
Igrajući na prvu loptu, na efektnost, redatelj je glumce odjenuo
u donje rublje i krzno (Mirjana Zagorec), no
vrlo brzo zaboravimo na činjenicu da su svi glumci polugoli na
sceni (Bogu hvala, nisu samo žene polugole!) i koncentriramo se
na glumu, a ovo je svakako bila predstava velikih glumačkih
ostvarenja, unatoč činjenici da je bila prisutna mala doza “treme
od premijere”. Prije svega, Aleksandar
Bogdanović u glumačkom je dometu otišao najdalje, živo i
vjerno utjelovio vrsnog salonskog lava, ciničnog intelektualca
Viteza Olivera Urbana, čime se samo potvrdila ispravnost odluke
HNK Osijek da ga uzme u angažman. Veliko glumačko umijeće je
pokazala i Tatjana Bertok-Zupković kao Klara,
napose u prvom susretu s Urbanom, kada je publika hlapljivo
upijala svaku njezinu riječ dok govori o svojoj mladosti i životu
sa suprugom slikarom Aurelom, kojega tumači Miroslav
Čabraja. Kako je predstava odmicala, bivala je sve
boljom i razigranijom. Vjerujem da bi prvi dio bio življi i
energičniji da nije bilo tih manjih tehničkih problema, te da je
bilo više komunikacije između Bogdanovića i ostalih glumaca, u
kojima ponekad nije imao ravnopravnu podršku, a tu prije svega
mislim na Miroslava Čabraju koji je u prvom dijelu bio dosta
suzdržan te nije opravdao motiviranost lika – zašto sve žene
“padaju” na njega, dok se u drugom dijelu opustio i razigrao, bio
sve bolji, što je i publika prepoznala, a on nije mogao odoljeti
toj pozitivnoj reakciji te je imao potrebu još dodatno šarmirati
publiku.
Nije moglo bolje završiti
Solidni u svojim ulogama bili su Nela Kocsis
(Melita) te Velimir Čokljat (Klanfar), kod kojeg
nije bilo potrebno da doslovce, vanjskim sredstvima podcrtava
inferionost i lažnu kulturu (u jednoj sceni kruh cijepa sjekirom
na panju). Predstava koja je krenula jednom uzlaznom putanjom
bolje nije mogla završiti. Prvo nas je svojim monologom pridobila
Mira Perić Kraljik, a zatim nas u kulminaciju i katarzu uvuče
Davor Panić (Gospodin), koji cijelu predstavu
sjedi u kostimu medvjeda za klavirom i na kraju skida masku i
progovara riječi o pronađenoj potkovi, životnim
uspjesima/padovima. Glumačkom preciznošću, iskrenom emocijom,
Panić je dirnuo publiku, a nerijetki su i zaplakali. Drukčiji
Krleža, no ipak on. Neobična predstava, netipična za osječki HNK,
predstava kakvu u zadnje vrijeme nismo imali, a prema viđenom i
reakcijama publike, dobro je što je imamo. Izrasla na sjajnom
Krležinom tekstu, predstava nikoga neće ostaviti ravnodušnim,
posebno ne one željne odličnih glumačkih bravura na daskama koje
život znače.
Tekst: Katarina Žeravica / www.glas-slavonije.hr
