Prema motivima pripovijetke “Tena” Josipa
Kozarca dramatizaciju potpisuje Ivana
Šojat-Kuči, a režiju Robert
Raponja.
Premijerno je na Dan grada (2. prosinca) izvedena u
sklopu Noćne scene.
Glavni lik Kozarčeve pripovijetke, Tena, metafora lijepe,
plodne, no iskorištavane i odbačene Slavonije, svjesna
je svoje ljepote, nudi je naivno, olako, ne razmišljajući o tom
što sutra nosi. I domaći Joza i Ciganin Đorđe
trebali su je dok je bila lijepa, no kada su joj lice naružile
boginje, odbacili su je. Svi su je trebali dok je nudila i imala,
baš kao i tuđinac Leon, koji “je nju volio
toliko, koliko i zemlju u kojoj je sada živio”. On je došao
okoristiti se onim što je u njoj lijepo i vrijedno, a kada se
obogati, reći će: Zbogom ostaj, lijepa zemljo, ja te više ne
trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potrošim ono što sam
u tebi ubrao! To isto je njemu i Tena bila.
No da ima budućnosti za posustalu Tenu i Slavoniju, govori kraj,
kada joj se jednako tako “obilježen” životom, osakaćen iz rata
vraća češki vojnik Jaroslav (Vjekoslav
Janković).
U odličnoj dramatizaciji Kozarčeva teksta, upoznali smo
jednu modernu Tenu, svjesnu svojih postupaka i namjera onih
kojima se podaje, no upravo činjenica da ponavlja greške i
postupke svojeg “ja” iz prošlosti, pojačava dojam tragičnosti. Od
razigranog seoskog djevojčurka, dočaravanja strasti, samoće,
sreće, tuge, opijenosti koja vodi do ludila, Sandra je bila
iskrena, prenoseći emociju i dočaravajući atmosferu emotivnog
stanja lika, ujedno pokazujući da lijepo pjeva i pleše (glazbeni
suradnik Slaven Batorek, pokret Rajko Pavlić).
Slavonske pjesme i ciganska glazba dramaturški
su opravdani jer podcrtavaju i slijede razvoj događaja. Sandru na
sceni prate članovi Tamburaškog sastava “Slavonske strune”, koji
se vještim, minimalnim transformacijama kostima pojavljuju čas
kao tamburaši, kao cigani svirači te građani koji “gaze” po
Teni.
Svoju je vrsnost i ovaj put potvrdila Jasmina
Pacek, prije svega minimaliziranom
scenografijom, koja u obliku vrata u dnu scene dočarava
Slavoniju i Tenu u malom: drvenu škrinju u kojoj su marame,
haljine. Na lijevoj su strani zemlja, voda i na vrhu svjetiljka.
Desna strana predstavlja užitke i bogatstvo: crvena svila, perje,
drva i dukati. A iznad vrata kao pijesak iz sata “curi”
ječam.
Zamjerke koje mogu naći su, možda pomalo
banalno, perika jer ne djeluje autentično, a u pojedinim
trenutcima stječe se dojam da joj smeta. Uz to, Sandra je
nedosljedna u izgovoru i posebnostima arhaičnog štokavskog govora
(jezična savjetnica Ana Cvenić).
Dugo je živjela i razvijala se Tena u Sandri Lončarić
Tankosić, čekajući pravi trenutak da “se rodi”.
Vjerojatno bolji “tajming” nije mogao biti jer je Sandra u
studenom proglašena najboljom glumicom hrvatskog glumišta 2010.,
pa ova predstava dobiva novu dimenziju – svojevrsnu
proslavu, ali i potvrdu dobivene nagrade.
VIDEO:
{youtube}gkg1mQlLO4o{/youtube}
TEKST: Katarina ŽERAVICA, www.glas-slavonije.hr
