Ali povijest je bila svjesna kako se snažno može djelovati preko
pozornice. Nemirna i mučna sadašnjost može od ove činjenice
strahovati. No koliko je glumačka umjetnost toga svjesna?
Čovjek s ulice
Glumac s pozornice je čovjek s ulice. Pun je strasti, pameti,
iskustva i ne smije šutjeti. Glumac treba biti ispred svoga
vremena i pod cijenu da nije shvaćen. U sitne
sate pitam se gdje je glumačko nadahnuće? Nadahnuće koje bi
mijenjalo svijet! Nepovezane misli trepću: Tišina je. Mrak.
Pogledom analiziram svijet oko sebe i svoju unutrašnjost. U
svakodnevnom mraku tražim zanos, nadahnuće. Nadahnućem se
može i mora upravljati, inače nisi profesionalac. Stidljivo ću
odustat od svoga zanata. Samo noćas. Još ću se malo igrati… s
ovčicama… Društvo je bolesno, osjećam se zaraženom i samo bih
spavala te u snovima pronašla sva rješenja!
Laganje na sceni
Živjeti impulzivno, emocionalno, hormonalno! Razmišljaš tek kad
te nešto zvizne po obrazu. To je život! I opasno je! Ali onda
nema praznine. Više se voli držati ručna kočnica u zraku. Oprez,
uvijek taj dvosmisleni oprez! Ljudi hodaju s uključenim alarmom u
glavi. Ali glumci imaju Scenu. Tu je njihova sloboda. Preko lika
koji igraju govore o suvremenom društvu: lažima, krađama,
ubijanju, ljubavi, suzama. Često pogode u srce gledatelja. Ali
ako ne pogode onda su prazni i nesretni. Autobiografičnost je
egzorcizam. Ona je bez srama jer ne bi trebala lagati.
Romanopisac ipak izmišlja istinu. Glumac laže na Sceni, ali
vjerodostojno. Mase glumu poistovjećuju s lažima. Nije tako.
Gledatelj je taj koji pristaje na laž. Treba mu bijeg iz
stvarnosti, svakodnevne kolotečine. Kada dođe u kazalište,
pristaje na tu konvenciju. Svi žele emocionalno čudo, bolji
svijet. Vjerujem u čuda, naročito scenska i stoga bih voljela da
se upravo glumom vodi borba protiv moralnog mrtvila i svih
ideologija! Gluma je više od svakodnevnog i običnog zanimanja.
Gluma je više, puno više, ali to treba i dokazati primjerom!
Stoga moram ostati širom otvorenih očiju i kad budna sanjam i
tražim nadahnuće!
Puni i prazni oblaci
Kazališna tradicija nas uči da je Scena sveto mjesto i stoga na
nju ne možeš doći kao prazna vreća. Poslije ni grižnja savjesti
ne pomaže. Nadahnuće zamišljam kao oblak plemenitih djela, ako
oblak redovito ne puniš i ne hraniš, on će nestati, a onda
nestaje i nadahnuće. Zato glumci mogu biti samo dobri ljudi. Mogu
biti i oni drugi, ali oni su prazni kao prazan oblak! Veliko
djelo čini glumca još većim. Uzimam duboki dah i govorim njihova
imena…
doc. art. Mira Perić Kraljik, glumica
