U novoj kolumni prvakinja drame HNK u Osijeku Mira Perić Kraljik razgovara s poznatom hrvatskom glumicom Vesnom Tominac.
Vesna Tominac glumila je Tenu u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Bože,
kao da je to jučer bilo.
Dugo se nismo vidjele, onako samo usput na snimanju telenovele
Hitna 94. I onda iznenada dogodilo se lijepo
druženje u prekrasnom mjestu Retkovcima. Odmah
sam ju obasula pitanjima! Vesna zrači samozatajnošću i
neodoljivom scenskom produhovljenošću. Velika mi je radost bila s
njom razgovarati o najvažnijoj stvari na svijetu – o glumi.
Iz tvoga glumačkog sazrijevanja i današnje zrelosti, što je u ovom trenutku za tebe gluma? Što je bit glume? Koliko te je gluma učinila sretnijim čovjekom? Koliko ti je podarila nesigurnosti, tuge, boli? Koliko se tvoje razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom tvoga životnog sazrijevanja?
– Mogućnost kreativnog izraza. Vjerujem da je u prirodi
čovjeka da izražava kreativnost. To se vidi već u najranijoj
dječjoj dobi. Dijete ima potrebu za igrom jednako kao potrebu za
hranom, toplinom, ljubavlju i td. Ta potreba ne nestaje sa
sazrijevanjem, samo se modificira u neke drugačije oblike. Nije
nužno da se čovjek bavi izravno nekim vidom umjetnosti da bi se
kreativno izrazio. Kreativnost se izražava kroz sve ljudske
djelatnosti, a u pogledu umjetnosti kreativnost je
apsolutni preduvjet, temelj na kojemu počiva neko djelo. Tako rad
na ulozi, općenito, doživljavam kao kreativni proces stvaranja
koji je sam po sebi uzbudljiv, u svojoj neizvjesnosti ishoda
katkad i riskantan, proces u kojemu propitujući neki
eventualno literarni predložak propitujem također i svoja
vlastita poimanja svijeta i sebe same, svoj talent, svoje
sposobnosti i granice, često puta suočavajući se upravo s
nemogućnošću, s limitima i vlastitim slabostima. No to je upravo
zato i proces sazrijevanja.
Glumac je za razliku od većine umjetnika uglavnom ovisan o
suradnicima, jer je predstava kao i film i sl. u pravilu rezultat
timskog rada. Osim toga ono što glumce uvelike razlikuje od
drugih umjetnika jest njegov instrument. Emocije, iskustvo, glas,
tijelo sredstva su glumačkog izraza, jedini instrument koji ima
je on sam, a to ga čini iznimno ranjivim. I upravo je ranjivost
osnova prave glumačke kreacije. Dakle, sadržajan i kreativan
proces stvaranja daje mi u svojoj konačnici izniman doživljaj
zadovoljstva. A ako imam priliku to zadovoljstvo dijeliti sa
suradnicima onda sam istinski sretna kao i dijete koje,
nesvjesno, kroz igru stvara svoj savršeni svijet.
Tijekom godina, mislim da sam izoštrila kriterije u pogledu
glumačke interpretacije, prije svega svoje vlastite. Da bi ti
kriteriji bili zadovoljeni potrebno je, nadasve, biti
vjerodostojan, a to nije uvijek lako….
Kako i na koji način voliš raditi s redateljima? Je
li u tvom radu bilo razmišljanja potpuno stopljenih s
redateljevim te jesu li se događale i kreativne
oluje?
– Ponekad, neki redatelji se u svom načinu rada postavljaju
kao apsolutni autori projekta, a glumce doživljavaju kao sredstvo
kojim se služe u realizaciji neke svoje vlastite ideje ne dajući
glumcu u okviru te ideje njegov osobni prostor za kreaciju.
U takvom procesu u kojemu ne mogu sudjelovati kao koautor sa
svojim glumačkim sredstvima, u kojima se ograničava moja glumačka
imaginacija ne mogu istinski uživati.
Volim raditi s redateljem koji razumije osnove glumačkog
aparata i koji glumce prije svega uvažava i poštuje, te prihvaća
i njih kao ravnopravne suradnike. Takvo radno okruženje preduvjet
je za zdrav kreativni proces kroz koji se prožimaju različiti
senzibiliteti i otvaraju se nezamislive mogućnosti ostvarenja
nekog djela.
Kao i, vjerujem, većina glumaca, imam različitih iskustava s
redateljima. Proživjela sam i oluje koje su možda nekad bile i
kreativne ali i one ne kreativne koje su bjesnile zbog nečijeg
ega.
Scenski partner? Kako pronađeš obrambeni mehanizam ako se
ne dogodi scensko jedinstvo?
– Da, kad se dogodi to prepoznavanje u radu s partnerom to je
prekrasno, zar ne? Ali to se ipak samo dogodi ili ne. Baš zato ne
očekujem unaprijed od svog partnera (ukoliko ga ne poznajem od
prije) da se dogodi. Imam spremna sredstva, uvijek. Prije svega,
nastojim se prilagoditi. Pristupam s poštovanjem i jedino to i
očekujem zauzvrat. I vjerujem da je to dovoljno za svaku
suradnju. Od Stanislavskog sam naučila rabiti metodu
supstitucije. Ona je korisna i kod partnera s kojima sam bliska.
To znači zamišljati adekvatnu osobu iz osobnog iskustva prema
kojoj gajim određene emocije koje trebaju liku koji igram. I nema
greške… imaginacija je čudo!
Je li danas što trulo u glumačkoj umjetnost? Kazališna umjetnost
je li u krizi?
– Glumačka umjetnost sama po sebi nije trula pod uvijetom da
se radi o umjetnosti. Mislim da je uvijek bilo glumačkih
ostvarenja koja su bila istinska umjetnička djela, ali i onih što
bi se mogla svrstati u neki oblik jeftinog, šablonskog, paradnog,
kvazi umjetničkog ili rekla bih, estradnog kiča. Samo što s
razvojem tehnologije, pod dojmom agresivnih medija i svekolike
konzumerske površnosti doba u kojemu živimo žrtve smo poplave
nekontroliranih sadržaja u kojoj je teško razabrati kvalitetu.
Tako se često čini da kvalitetnih sadržaja nema u onoj mjeri u
kojoj je bilo nekad, no mislim da je zapravo stvar u razmjeru
dobrog i lošeg kojemu smo izloženi, često bez vlastite
volje.
Kazalište je uglavnom vezano uz institucije a institucije su
produžetak državnog aparata. Kriza koja se događa u svim
aspektima društva se razumljivo zrcali i u kazalištu. To stanje
dovodi do svekolike malodušnosti, osjećaja sputanosti, nedostatka
slobode i krize kreativnosti. Često smo primorani potisnuti svoj
zdravi stvaralački nagon čineći kompromise u borbi za
egzistenciju ili odgovarajući status. U takvom ozračju
često se gube umjetnički kriteriji, te linijom manjeg otpora
pristajemo na kakav takav rad ne bi li ostali u igri, premda smo
se od igre u njenom suštinskom smislu tako tužno
udaljili.
Što ti je bilo najznačajnije u karijeri? Što te učinilo
ispunjenom, mirnom, sretnom glumicom?
– Nažalost, još uvijek nisam odigrala svoju životnu ulogu.
Premda ih je bilo nekolicina, uvjetno rečeno, značajnih uz
Nagradu hrvatskog glumišta, ipak ništa od toga mi nije toliko
značajno kao proces učenja i sazrijevanja u koji sam uložila trud
mimo profesionalnih projekata. Godine rada u glumačkom
laboratoriju (bez publike) kroz istraživanje vlastitog
instrumenta i glumačkog procesa je ono što mi je odredilo
ne samo umjetničke nego i moralne i neke duhovne kriterije
zbog kojih se neprestano propitujem i težim zakoračiti korak
dalje sa svakim svojim novim izazovom. Nema mira. Prije bih to
nazvala vječnim nemirom. Ipak, vjerujem da je to dovoljno za
sreću. Ako se slažemo oko značenja pojma sreće. Jer kao što je
jednom netko rekao; previše volim život da bih težio samo za tim
da budem sretan….
Razgovarala: izv.prof.art. Mira Perić Kraljik,
glumica