Profesorica i glumica Mira Perić Kraljik u novoj kolumni razgovarala je s atraktivnom Dolores Lambašom.
Glumačka riječ može biti snažno, plemenito oružje. Zanimljiva i neodoljiva Dolores to potvrđuje u ovom razgovoru. Njezina atraktivna osobnost puni novinske stupce, ali njezino stručno razmišljanje o glumi također će privući pozornost čitatelja. Uvjerena sam!
Koliko se tvoje razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom životnog sazrijevanja?
– Svaki čovjek se tijekom života nadograđuje, pa tako kreira
i svoje stavove, kako o samome sebi tako i o zanimanju kojim se
bavi. Međutim, uzmemo li u obzir da je gluma za određene persone
doista poziv, onda je preispitivanje unutar određenih životnih i
radnih perioda nužno ali je bezuvjetna ljubav ta koja prevlada i
pobjedi svaki puta. Na Akademiji glumac zapravo najviše kreira
svoja stajališta o samoj glumi, uči se disciplini, zanatu,
poštovanju branše i gradi te učvršćuje svoj veličanstveni hram
duše koju ondje na neki način priprema za buduća njegovanja i
glancanja svih likova koje će jednom provući pa lako nositi ili
teško tegliti unutar sebe. Kroz taj sitničav i podosta zahtjevan
proces izučavanja zanata, glumac stvara u sebi čelični stup,
okosnicu, kičmu oko koje će se poslije rušiti sve dvojbe i dileme
koje poteškoće života i zanimanja nose sa sobom i zbog kojega će
uvijek prevladati svojevrsna “zaraženost”, “infekcija” glumom kao
najsvetijim životnim odabirom.
Čvrstoća koju glumac stiče kako bi se uvijek lako nosio sa
javnom osamljenošću na sceni, stabilnost i snaga koje zrače iz
njega, život koji mu čitamo iz oka i koji je jasniji i
blještaviji od ostalih života, te prodornost dubokog pogleda,
poštenje, alturizam, žrtvovanje, često laike navodi na pogrešna
razmišljanja o glumcu.
Nemali broj puta ćemo tako čuti kako su glumci
ekscentrični, opterećeni sobom, zaljubljeni u sebe, prenaglašeni
te kako se bave tim zanimanjem najviše zbog sebe. O samoj glumi i
glumcima priča se kao o izmišljenom boemskom svijetu koji najviše
sam sebe zabavlja svojim djelima, međutim istina je posve
opozitna. Glumac duboko poštuje svoje zanimanje i ono mu je
sveto, ali upravo i najviše zbog toga što je ono uvijek u
službi davanja. Publika je ta koja se prepozna i poistovjećuje se
s određenim likom, situacijom i njenim rješenjem. Gledatelju se u
trenutku gledanja čini da nije sam na svijetu sa svojim dvojbama
i djelima, gledatelj je taj koji proživi katarzu prilikom
glumačke izvedbe a glumcu osim procesa mukotrpna rada, ostaju
samo aplauz i iskustvo.
O glumcima ćemo čuti i kako su drukčiji, povučeni u sebe, u
stalnim premišljanjima, fanatični, preplašeni, bez svoje prave
osobnosti, ili pak previše ekstrovertni, znatiželjni, neozbiljni,
neodgovorni, skloni komedijama u društvu. Međutim, treba znati da
su glumci prije svega hipersenzibilna bića koja upijaju svijet i
događaje u njemu poput spužve i koja su ne samo savjest društva,
već nose i težinu svijeta na svojim plećima upravo zbog svoje
emocionalne inteligencije da suosjećaju sa svim društvenim i
ljudskim zbivanjima i istinskom težinom života. Za glumca ne
postoji tabu tema. On je spreman sa svakom uhvatiti se u koštac i
emocionalno i stradati. Glumac zato privatno ne izražava stanja
intenzivno koliko na sceni, ponekad je privatno baš zbog te
scenske dubine i bogate unutrašnje potrošnje i izgaranja,
emocionalno invalidan, zamišljen, odsutan, njegov vlastiti život
nije mu predmet interesa koliko nesebična skrb o svim drugim
životima a sama želja za kreiranjem, igrom, vječnom znatiželjom
proučavanja i promatranja, ostavlja dojam o njemu kao o
neobičnom, ćudljivom djetetu, kojemu smijete oduzeti sve
simbolično i vanjsko a kojemu će unutar njega opet ostati
nepresušna prostranstva najljepših i najvrjednijih ljudskih
stanja i htjenja, težnji duše za apsolutnim uzvišenjem. Jer
glumac živi glumu, u svakom trenutku svoga života. I jedino
takva vrsta posvećenosti može biti vrijedna i zapažena i drugoga
ostaviti bez daha.
Ponekad ćemo čuti i da su glumci tašti i preponosni ili pak
asocijalni i autistični i da ne dopuštaju bilo kome ulazak u svoj
svijet. Glumac takvu vrstu brane od banalnog i nepotrebnog
gradi spontano kako bi se očuvao u svom punom obimu; sve što će
ga ometati u upražnjavaju stanja, u slobodi kreacije i neprestane
igre, sve što će ga krivo tumačiti ili ga uopće neće moći
shvatiti, doživjeti, što će ostati gluho na njegov vapaj duše,
glumac sistemom eliminacije vješto sklanja od sebe, ili se sam
sklanja od istoga. To je prirodna zaštita glumca u vlastitom
okruženju. Jer rasije li se, raspne li se i ne ostane li mu
ništa, glumac ništa neće moći ni dati, onima koji to doista
i zaslužuju.
Zato, iako vam neće pokazati, glumca možete često i lako
povrijediti. On je svjestan da su riječi najmoćnije oružje u
sukobu duša a njegovim glumačkim preispitivanjima i
nesigurnostima, dokle postoji glumca i rada, neće biti kraja.
Stoga je važno upoznati ga, poštovati njegov način i biti
svjestan njegove nesebične žrtve.
Glumca se prihvaća onakvim kakav jest, ne mijenja ga se jer
glumac se, i to je vrlo važno upamtiti, ne može promijeniti.
S obzirom na biologiju, istina je da je muškarcima donekle
lakše u ovom zahtjevnom zanimanju, jer žena u određenom životnom
trenutku postaje i majka; tada je sigurno njena ljubav prema
glumi prvi put načeta, jer prema iskazu jedne kolegice glumice;
“ne bih došla na Oscara niti preuzela ga u slučaju da moje dijete
ima temperaturu 38” shvaćamo najjasnije njene prioritete u
nekim godinama. Žena se također mijena fizički i brže se troši u
ovome poslu, pa se u nekim godinama i prirodno stvara “prazan
hod” u njenoj karijeri.
Uzevši u obzir okvire bavljenja ovim poslom unutar granica
naše i susjednih država, isto tako je logično da ovo zanimanje
glumcu najviše prija dok je mlad; međutim u svakoj krizi
preispitivanja, kao što sam već istaknula, ljubav je ta koja
pobjeđuje. A ljubav i kašalj su, kako kažu, dvije stvari koje ne
možeš zatomiti .
Glumca svi ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko ti je važna kritika?
– Mislim da je zapravo sjajno što se u ovom poslu publici možeš predstaviti kroz sve spektre osobnosti i pokazati toliko unutrašnjih stanja kao u malo kojem drugom zanimanju. Publika uglavnom blagonaklono prihvaća glumce i ako su iskreni to se lako iščitava, ubrzo postaju omiljeni i dragi, popularni likovi. Ponekad kod publike prijeđe i u fascinaciju kada vide u kojoj mjeri je neki glumac sposoban bezrezervno se posvetiti ulozi. Ta kritika i podrška publike su najvažnije, one su mjerilo stvari.
Kritika struke je također pozitivna stvar; uvijek te netko
upozori na čemu još trebaš raditi, na što usmjeriti pozornost, u
čemu se nadograditi, iako, po nekom mom vrijednosnom sudu, glumac
na koncu sve radi po svom osjećaju, jer ako je iskreno posvećen,
on u sebi nosi pravu, gotovo metrički savršenu mjeru za točnost.
Nju poštujem najviše. Nisam toliko igrala, pogotovo ne u
kazalištu, da bih mogla govoriti o kazališnim kritičarima pa ću
se samo kratko osvrnuti na to ; ponekad su oni vrlo uzorni i
smjerni a ponekad se ne bih se zaklela ni u njihov stopostotni
objektivizam u određenim situacijama. Vjerujem da glumcima
teško padaju kazališne kritike iz vrlo objašnjiva razloga;
kazališne predstave se ne snimaju, one se žive taj čas dok se
igraju, a kada se skinu sa repertoara, nitko više ne pamti život,
muku , trud, ulaganje, znoj, krv, suze glumca, a kao svjedok
ostane samo taj komadić papira koji ponekad ne prenese ništa od
glumčevih stanja ili još gore, koji umije vrlo razočaravajuće i
teško, skoro pogubno zvučati za glumca, obeshrabrivati
ga.
Glumac tada ne smije zaboraviti najvažniju stvar- da se ipak
iz daha publike čita sve. Publika je nepogrešiva, njena najveća
mana moze biti samo stidljivost, ništa drugo.
Što je za tebe glumačka samokritičnost?
– Za samokritičnost je nužna svijest glumca o svom stupnju razvoja kao i neprestana nadogradnja. Ono što je sigurno jest da glumac nikada nije u sto postotnoj mjeri zadovoljan svojom izvedbom i da uvijek teži ka sitnim pozitivnim nadogradnjama. To ne znači da smije pretjerati niti u tome ali trag nesigurnosti i jedan posto neudobnosti uvijek su dobro došli jer održavaju glumca živim, dopuštaju mu da prati sebe iz izvedbe u izvedbu i sve više uživa i opušta se umjereno u igri. Ako je neki glumac savršeno zadovoljan svojom izvedbom, ili previše opušten, veće su šanse da će pogriješiti u igri. To je i znak da se možda počeo dosađivati, pomalo popuštati u zanosu i glumački odumirati. Svaka vrsta neugodnog osjećanja kod glumca, od nesigurnosti do veće ili manje treme, je zapravo znak dobre i ispravne duševne higijene.
Vjeruješ li uvijek u redateljsku koncepciju?
– Onoga časa kada glumac počne raditi s redateljem, dobro je da mu bezuslovno vjeruje i pomno ga osluškuje, njegove ideje i htijenja. To se naravno ne događa često, stoga ne može baš svaki rad glumca spadati u kategoriju umjetnosti. Nema gore stvari nego vidjeti glumca kako se muči u konceptu koji mu ne odgovara, kojega možda čak i ne razumije, kojega se u neku ruku i stidi i kojemu ne vjeruje. Stoga osobno, ne prihvaćam svaku ulogu koja mi se ponudi. Jednostavno, u početku jasno ocijenim da li sve ove gore komponente odgovaraju meni i da li ću ih moći provući kroz sebe. Smatram da je tako poštenije, jer nije svaki glumac za sve uloge. To ne znači da bježim od izazova, novih koncepata, da sam nefleksibilna ili nesklona igranju. Samo znači da točna metrika moje duše nije kliknula na određeni zamišljaj i da unutar okvira u kojima mi je postavljen, kao glumac ne mogu dati niti minimum sebe publici. To je trenutak u kojem odustajem od koncepta i prepuštam ga drugom kolegi kojemu više odgovara princip.
Ponekad su redatelju važni određeni glumci i žele imati baš njih u svom projektu pa su skloni određenoj vrsti prilagodbe njemu, zajedničkim dogovorom postigne se neko kompromisno rješenje. To glumcu olakšava sve i u takvim trenucima još usuglašenije prati i podržava redatelja u ideji. Osobno sam, kada sve funkcionira, sklona slijepo vjerovati redatelju jer tak tada, u tom međusobnom skladu zahtjeva i djelovanja, u toj sinergiji djelovanja, moja nutrina pušta najljepše zvuke.
Scenski partner?
– Kada se mladi glumci brinu, kakvi će biti na setu, na
pozornici ili rade sami doma na tekstovima, uvijek im kažem da se
opuste i da energiju za bilo koje stanje crpe iz partnera.
Nije lako biti scenski partner, uvijek je lakše kritizirati onoga
nama dodijeljenoga (smijeh). Biti prisutan, odslušati, reagirati
točno, ali i biti pošten čovjek, ne podmetati, imati povjerenje,
poštovanje, razumijevanje, to su glavne odlike dobrog scenskog
partnera. Većina glumaca se trudi i radi na tome da se
postigne scenski sklad, da budu dobri partneri. Naravno da se sa
nekima bolje slažeš, sa nekima lošije ali u tom drugom slučaju
prisiljen si biti solo igrač, što nije najsjajnija opcija ali je
jedina moguća. Najljepše je da te partner vodi na sceni ali
ponekad i sam moraš voditi. To je tako. Važno je da projekt
uspije, da se ideja realizira, ne brojiš žrtve, ideja je ispred
glumca i svih scenskih radnika; bitan je rezultat jer to je ono
zbog čega je publika platila kartu. Moraš publici dati
satisfakciju.
Jedan od meni najdražih partnera je Goran Grgić, koji mi je,
kao mladoj glumici, bez imalo tehničkog iskustva, svojedobno
pomogao pred kamerama, nesebično brinući u početku o svim
tehničkim detaljima koje još nisam bila savladala. Bila je riječ
o dramskoj kriminalističkoj seriji koja se prikazivala na HRT-u,
zvala se “Dobre Namjere”. Nisam sigurna da bi se svatko tako
humano ponio i potrudio oko moje nesavršenosti. To je moj prvi
čvršći partnerski odnos pred kamerom i ostati će posebno
zabilježen u mom srcu.
Ako ponekad osjetim da me netko opstruira, da nije pošten, da
nismo uspostavili onu tanku, finu liniju razumijevanja i
iskrenosti, poštovanja, ne radim problem oko toga. Nastojim
poboljšati odnos a ukoliko ne ide, služim se maštom a svakako
nepokolebljivošću, tada sam još čvršća i glumački
koncentriranija, iako mi bude žao što se nije dogodila lijepa
obostrana igra, što je izostao užitak. Ali i glumci su ponekad
samo ljudi (smijeh).
Kazališna umjetnost je li u krizi?
– Gluma je uvijek odraz stanja u zemlji, društvu, dušama,
glavama i mislima čovjeka. Sasvim logično je da je u ovom periodu
u krizi , kada je i cijeli svijet u svojevrsnoj dekadenciji i
opadanju svih klasičnih vrijednosti. Međutim, valja istaknuti da
na našim prostorima i unutar nas samih u posljednje vrijeme
nedostaje i odvažnosti te pobune, revolta, prkosa i gnjeva kojima
bi trebali izražavat otpor nepravilnostima. Kao da smo se svi
utopili u istoj blatnoj vodi ili kao da se određeni mediji trude
prikazati da je to tako i nekim dugim nevažnim sadržajima
oslabljuju volju narodu. Kultura je na ovim prostorima
zapostavljena a kulturni radnici međusobno nesložni i
neprobitačni. Kao da su i oni stali u zaklon u ovom gluhom i
mrklom periodu manirizma. To frustrira, ljuti, boli. Guši se
svaki pokušaj isticanja ljudskog ponosa, integriteta, jastva,
vrijedne ljude se prikazuje nevrijednima i obrnuto. Netko želi od
ove zemlje napraviti kaos i rastrgati je i mora se priznati da mu
to jako dobro polazi za rukom. Nepovratno šteta za
Hrvate.
Ovo nekada slavno i ponosno društvo koje se hvale vrijedno
isticalo kulturnjacima i nacionalnim identitetom i ponosom, danas
je jedan obični zapušteni zvjerinjak, u kojem je infekcija
razvrata i devijantnosti pojedinaca zarazila pojmove humanosti,
ljepote i procvata. Ali i pojam normalnog.
Žao mi je da sam ovako odgovorila na pitanje, ali živjeti za
istinu i umirati za nju, za mene je jedno te isto. Ne znam
kada se uopće dogodio taj trenutak u kojemu je materijalno stalo
ispred ljudskog. Nekada je dobar građanin značilo biti odvažan i
čestit čovjek, principijelan, moralan. Danas se pojam dobrog
građanina odnosi samo na dobrog potrošača, konzumerista a
ako je tako, onda nismo ni zaslužili bolju situaciju. Iskreno,
čini mi se da cijeli svijet ide dovraga ali nitko se to ne
usuđuje reći.
Ostaje mi samo povjerenje u mlađe generacije jer mi smo
zakazali.
Što ti je najviše značilo u tvojoj filmskoj ili
kazališnoj karijeri?
– Osjećam se povlaštenom što sam dobila priliku i dar baviti
se ovim plemenitim zanimanjem. Ne mogu izdvojiti konkretno, ali
rad na čudesnim komadima, scenarijima, sa divnim ljudima, to
stjecanje ogromnog, bogatog scenskog iskustva, kontinuirano
glancanje nutrine, hodanje po svijetlim i mračnim hodnicima duše
a uvijek po rubu, zauvijek me je obogatilo kao osobu i počašćena
sam što sam imala i imam priliku baviti se jednim od najljepših
zanimanja na svijetu; higijenom duše. Ponekad se upravo
zbog tih bajkovitih i zanosnih stanja i osjećaja istraživanja
koji vladaju mnome dok sam u procesu rada, osjećam življom i
sjajnijom nego u iti jednom drugom trenutku vlastita mi
života.
Stvar je podcrtane motivacije i velikog izazova u svladavanju
zapreka, obrani lika. Trebam li privatno naučiti kuhati, sumnjam
da ću to orno učiniti kao u komadu. A treba li moj lik naučiti
kuhati, dobit ćete vrsnog kuhara.
Ponekad me pitaju zašto se bavim glumom a meni napamet uvijek
padaju dvije stvari: prva je ta što ništa drugo ne želim raditi
tako posvećeno a druga je što ja zapravo ništa drugo i ne znam
raditi.
Piše: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik, glumica