Draško je izvrstan glumac! Kad bih jednom mogla igrati tako lako, opušteno, a ipak usredotočeno. Obožavam njegov način glume, a i glumačke su mu misli životne i mudre. Draško, ja bih s tobom opet glumila!
Draško je izvrstan glumac! Kad bih jednom mogla igrati tako lako, opušteno, a ipak usredotočeno. Obožavam njegov način glume, a i glumačke su mu misli životne i mudre. Draško, ja bih s tobom opet glumila!
Zašto si postao glumac?
– Teško je točno odrediti trenutak kada sam pokupio taj “virus”, no moj otac je također bio glumac. Naime, kazalište u Virovitici postoji i radi kontinuirano skoro 70 godina, a njegovi su odlasci u kazalište na probu imali gotovo mističan prizvuk. Uvijek me privlačilo to mjesto gdje se živi neki “drugi život”, stvaran, a opet tako krhak. Tek kasnije, nakon godina i godina glume i života u kazalištu, shvatio sam da je gluma i kazalište općenito kao pismo i glava neke kovanice, malo vidiš pismo malo glavu koji se izmjenjuju nekom nedokučivom čarolijom, lice i naličje života tek naizgled tuđih, a mi glumci svojom vještinom pokušavamo “kovanicom malog apoena” kupiti što više publike ili se trudimo da “kovanicu velikog apoena” ne potrošimo uzalud i da joj damo neki samo naš sjaj. I tako jednog dana došao je otac doma i rekao da popodne idem s njim na probu jer trebaju djecu za Hasanaginicu koja se pripremala u kazalištu. Navečer smo otišli na probu… Sjećam se vrlo živo tame gledališta koja me je upozoravala da zaslužuje krajnje poštovanje. Pročitao sam tekst koji sam dobio, osvijetljen reflektorima, nisam čuo kako je zvučalo, bio sam previše impresioniran … No valjda je bilo dobro jer sam dobio tu ulogu i tako je sve počelo… Možda je to bio taj trenutak, a možda je istina u onoj narodnoj : “Čovjek snuje, a Bog određuje!”
Koliko se tvoje razmišljanje o glumi mijenjalo
tijekom životnog sazrijevanja?
– Mnogo se mijenjalo. Kako sam susretao nove ljude, glumce,
redatelje, pisce, scenografe, kostimografe svaki je ponešto
ostavio u “riznici znanja i iskustva”, a da ne govorim o blagu
ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici, čekaonicama,
tramvajima, kafićima, na marginama života ili u žiži. Naravno i
mnoga vlastita životna iskustva ostavljaju duboke tragove u
načinu razmišljanja o glumi. Kao mlad glumac radio sam na
licu-ulozi samo iz sebe… meni lice nije ništa ostavljalo
jer sam mislio da mi ne treba… tek kasnije sam shvatio da
je kompletan i zaokružen posao samo ako radim i na sebi kroz
lice-ulogu da se moram mijenjati, pamtiti i poštivati .
Imaš li neki samo svoj ritual prije predstave?
– Da, imam. Držim da je koncentracija bezgraničnih mogućnosti i da se prije predstave treba pripremiti intelektualno i fizički. Ravnoteža je osnovni element skladnog funkcioniranja kako u životu tako i na sceni, zato uvijek nastojim postići sklad između, uvjetno rečeno, temperature duha i temperature tijela. Pojasnit ću, ako nam je “radna temperatura” tijela viša od temperature duha-misli, tijelo će uvijek biti korak ili dva ispred, misao ju nikad neće stići i izgubit ćemo sklad, isto je i obrnuto ako mislimo brže nego što tijelo može pratiti misao sve skupa ne izgleda dobro. Zato ponekad samo sjedim jer držim da je sve u dobrom balansu, ponekad naizgled nervozno šećem da zagrijem tijelo ili ubrzano ponavljan tekst želeći zagrijati misao-duh-mozak. I da, jedna čisto banalno prizemna stvar, ne dopuštam da mi se pere i čisti kostim niti dijelovi kostima od zadnje generalne probe do premijere, vjerojatno malo čudno ali to je neko moje malo praznovjerje. Generalna proba je simbol svih proba pa nekako volim “miris muke svih proba” imati na premijeri sa sobom.
Glumca svi ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko ti je važna kritika?
I kritičari su samo ljudi. Ja sam za demokratičan pristup:
jedan čovjek jedan glas. Svi mi volimo čitati ili slušati o sebi
samo lijepe stvari. No kao i većini glumaca važnije mi je iskreno
mišljenje kolega glumaca, redatelja. Svačije mišljenje je važno
na neki način i svako je vrijedno na svoj specifičan način. Na
žalost, čini mi se da je prava kazališna kritika kod nas malo
posustala, da se puno toga o tome kako će izgledati i
zvučati neka kritika određuje negdje drugdje. A izgleda da su i
tu važni elementi poput osobne simpatije, spolne i političke
orijentacije i poslovnih veza.
Što je za tebe glumačka samokritičnost?
Hmmmmmm, recimo odbiti ulogu jer si svjestan da nije za tebe bez obzira koliko atraktivna bila. Ispričati se kolegama i redatelju za lošu probu ili predstavu. Tražiti pomoć kolega, redatelja i drugih ljudi od povjerenja kada nemaš rješenja za neke glumačke zadatke. Stati pred ogledalo nakon premijere i reći si u lice: “Ovo si gadno zeznuo!”
Vjeruješ li uvijek u redateljsku koncepciju?
U načelu da, držim da je to fer pristup poslu ili odmah kažem da imam nekih nedoumica i da bih volio da ih riješimo prije nego one prerastu u neko veće neslaganje. Zapravo, trudim se ne doći na prvu probu s nekom svojom koncepcijom pa da ju nastojim uklopiti u to što se zove “redateljska koncepcija” ako je moguće i u okviru mojih mogućnosti.
Koliko je važan scenski partner?
Partner je “svetinja na sceni”. Bit ću slikovit – partner je kao raspelo, uvijek mu se trebate nakloniti i prekrižiti se. Nakloniti mu se trebate iz poštovanja jer u mnogome ovisite o njemu, a prekrižiti se s molbom: “O Bože valjda i on poštuje mene kao ja njega!?” Davno sam čuo misao “na sceni se igra za partnera” i ako poštujemo tu mudrost veliki dio posla je napravljen.
Je li kazališna umjetnost u krizi?
Na žalost jest. Točan razlog je teško odgonetnuti, kriza morala, opće stanje u državi, izvrnute vrijednosti… Naše “zvjezdano nebo” puno je zvijezda, ali među njima nema niti jedne kazališne, koliko god se to nama sviđalo ili ne. Ako glumite samo u kazalištu ostajete anonimac, bez obzira koliko ste dobri. Kazališta se doživljavaju kao mjesta gdje se troši novac koji bi se mogao “pametnije potrošiti”… Znamo i kako. No što očekivati u državi u kojoj je na državnoj maturi ispit iz Hrvatskog jezika i književnosti maturantima pretežak i bit će sve teži jer kako bi rekao pjesnik: “Narodnjaci su preuzeli stvar, znaju sistem i stvaraju dar-mar”.
Što ti je najviše značilo u tvojoj filmskoj ili kazališnoj karijeri?
Bez obzira na neke nagrade i priznanja, najviše su mi značili ljudi. Od nekih naučiš kako voljeti i poštivati posao i ljude, od drugih kako se malo manje voli, ali jednako poštuje. Ostali i nisu previše vrijedni spomena!
Razgovarala: izv.prof.art. Mira Perić
Kraljik, glumica
