Današnji je dan na Osječkom ljetu kulture bio posvećen liku i djelu Jamesa Joycea. On je bio irski pisac kojega smatraju začetnikom modernog romana.
Posljednja dva Jamesova pronađena “dragulja” su “Mačke
Kopenhagena” i “Mačak i vrag”. Riječ je o pričama za djecu (a
priče za djecu rijetko je pisao,točnije samo ta dva puta) koje je
Joyce kao dio pisma napisao svome unuku Stephenu. Taj “rukopis”
svjedoči bliskoj povezanosti djeda i unuka koja je potencirana na
n-tu, budući da je James živio u Danskoj, a maleni Stephen u
Francuskoj.
Spomenute su slikovnice predstavljene u Dječjem kazalištu Branka
Mihaljevića. Ugodna temperatura i lagani povjetarac dali su
poseban “štih” riječima iz ulomaka Jamesovih slikovnica, koje su
odzvanjale i dopirale do malih,ali i velikih.
“Ne mogu ti poslati mačku iz Kopenhagena jer nema
mačaka u Kopenhagenu
Naravno, da je bilo mačaka u
Kopenhagenu
No, možda ne tako tajanstveno
ukusnih…”
Mačke Kopenhagena otkrivaju Joyceov neobičan smisao za humor
kojega neki kritičari nazivaju apsurdnim. “One” su sestra
blizanka slikovnici “Mačak i vrag.”
Književni kritičar Saša Drinić rekao je da ove
slikovnice nisu bile toliko jako poznate hrvatskoj javnosti i da
mu je zato baš drago da je dobio priliku govoriti o njima.
“Slikovnice su vrlo slične po tematici jer se James Joyce u
pismima svom unuku(iako se radi o petogodišnjaku)obraća kao sebi
ravnome i opisuje mu zanimljive događaje s mačkama i vragom u
francuskom gradiću Beaugencyju, a isto tako i mačkama u
Kopenhagenu. Mene se dojmila činjenica da njih dvojica u
međusobnoj komunikaciji imaju poseban šifrirani jezik koji nije
čitateljima prepreka da priču pročitaju u jednom dahu.”
–rekao je Drinić.
Mačke Kopenhagena priča je ukrašena crno-bijelim ilustracijama
muškarca s kovčegom, štapom i šeširom, crtežom miša na mjesecu sa
rupama od sira. S druge strane, u slikovnici “Mačak i vrag”
nadahnute čudesne ilustracije djelo su briljantnog autora
Tomislava Torjanca, nagrađivanog ilustratora romana Pijev život,
Antunatuna, Djevojčice i diva.Torjanac je dobitnik nagrada Kiklop
2009. za najbolju slikovnicu i Lice knjige 2009. za najbolju
ilustraciju naslovnice.
Redatelj Nikola Zavišić (poznat onima koji prate
rad Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića po režiranju predstave
Emil i detektivi, koja je postala apsolutni hit) vratio se i
zamahnuo čarobnim štapićem i povezao “2 u 1”. Priče (dva x 1
komad) u jednu predstavu “Jamesove mačke”.
“Na početku je bilo malo istraživanja terena, nismo znali na
koju stranu krenuti, kojom se vrstom kazališta uopće baviti i
onda smo tako nekako spontano, izuzetna ekipa glumaca, motivirani
tim, suradnici i ja, došli do jednog vrlo čudnog jezika koji je
sličan svijetu Jamesa Joycea u ovim slikovnicama.”– rekao je
Zavišić.
U predstavi glume Edi Ćelić, Ivica Lučić, Areta Ćurković, Lidija
Kraljić i Aleksandra Colnarić.
Duhovita je to priča o stanovnicima francuskog gradića
Beaugencyja, koji su široku rijeku Loire morali prelaziti
čamcima, sve dok njihov dovitljiv gradonačelnik, uz nevoljku
pomoć jednoga mačka, nije uspio prevariti samoga vraga da im
sagradi krasan most.
Mostovi spajaju, povezuju, zbližavaju. Upravo je i ovdje most
spojio “Mačka i vraga” i “Mačke Kopenhagena”.
Dio tima čine i dizajnerica i kostimografkinja Mateja Benedetti,
Dunja Jocić zadužena je za scenski pokret, a nezaobilazne maske
je izradio Boris Sekulić. Glazbu za predstavu skladao je
slovenski glazbenik Boštjan Gombač. Ovo je ujedno i njegova prva
suradnja s Kazalištem.
“Glazba nije blef. Morate vjerovati jedni drugima,ali u isto
vrijeme raditi za publiku. Što više dajete, više dobivate!”-
riječi su ovoga umjetnika.
U predstavi je dočarana povezanost između djeda i unuka, dva
mačkoljupca udaljenih kilometrima. Ljubav ne poznaje granice. A
čini se da je samo nebo granica i Zavišiću koji je Joyceovu
“čudnost” razlio po kazališnim daskama. Savršena svjetla koja
vizualnim efektima dočaravaju pojedinu situaciju u kojoj se
nalaze likovi, neobičnost scenografije na kojoj su nevidljivim
nitima povezani kostimi koji kao da lebde, odnosno stoje u zraku
i bacaju sjene na pozadinu čineći ih nepomičnim “divovima”.
Vješto osmišljene maske koje kao da u nekim trenucima “migaju”
tim krupnim očima i u usporenim pokretima glave kao da
promišljaju zapravo živuće im korake. Savršeni kostimi koji su
spoj nekog apstraktnog i zbiljskog, čudnih boja, neobičnih linija
iz zemlje čudesa. A onda i taj vražji “belze blebet” kojim vrag
skviči i “razara” ambijent. Sve je to dio ove priče o neobičnim
mačkama koja pomalo, ovako zaokruženo mačkovita, vuče na nešto
što bi se moglo pronaći na repertoaru fantastičnog Tima Burtona.
Tekst ću završiti u stilu Jamesa Joycea: “Što ti
misliš o svemu ovome?”
Dodajmo i kako je današnja izvedba prebačena u Dječje
kazalište Branka Mihaljevića.