Da je pripovijedanje izuzetno prepoznato i važno u društvu, dokazuje i činjenica kako postaje sve traženija aktivnost u brojnim ustanovama na području OBŽ-a koje ne uključuju isključivo škole i vrtiće
Svi svakodnevno pripovijedamo. Još dok smo bili djeca, roditelji, bake i djedovi pripovijedali su nam, pa su priče, legende i predaje s vremenom postale dio naše kulture, tradicije i običaja. Uostalom, naš je život također jedna priča.
Navedeno su prepoznale dvije Osječanke, inače profesorice hrvatskog jezika – 47-godišnja Mirta Vladić i 44-godišnja Ivana Antolović. Završetkom druge godine Prvog hrvatskog studija pripovijedanja u Varaždinu postale su ujedno i majstorice spomenute djelatnosti za koju se još uvijek školuju.
”Pripovijedanje je važno proučavati jer, čitajući priče, obogaćujemo rječnik, razvijamo maštu i potičemo kreativnost. U vremenu u kojemu živimo zaboravili smo na svoj duhovni razvoj. Pripovijedanje, ali i samo slušanje priče, lijek je za našu dušu”, pojašnjava Mirta za SiB.hr.
Budući da im je pripovijedanje usko povezano sa strukom i primjenjuju ga u radu s učenicima, njihova je odluka za upisivanjem takvog studija bila jednostavna. Danas je već prisutan veliki broj pripovjedača diljem Hrvatske koji si međusobno pomažu i jedni su drugima podrška.
”Pripovijedanje je jedan od najstarijih umjetničkih oblika. Važno ga je izučavati jer je, skupa s pričama, neodvojivo od čovjekova života. Osim toga, bajke su jako važne za razvoj svakoga djeteta. One objašnjavaju mnoge djetetu neobjašnjive stvari i događaje, kao i brojne osjećaje s kojima se dijete susreće. U najranijem djetinjstvu važno je spoznati da dobro uvijek može pobijediti zlo, a to je glavna poruka koju nam bajke šalju. Živimo u vremenu u kojemu smo svi izloženi tehnologiji, posebice djeca. Zanimljivo je koliko brzo zavole priče i pripovijedanje, što je veliki pokazatelj kako su, unatoč svemu onome što nam suvremeni život nudi, topla ljudska riječ, razgovor i priča bili i ostali neprocjenjivi”, ističe Ivana.
Ljudi tako uglavnom pozitivno reagiraju na njihovo pripovijedanje, a neki čak postanu i zainteresirani za upisivanje tog studija. Međutim, ima i onih koji se iznenade jer ne znaju da postoji, pa se krenu raspitivati o njemu, kao i o tome što se sa zanimanjem pripovjedača sve može raditi.
”Pripovijedanje koristim u praksi na nastavi i stručnim skupovima te sudjelujem u školskim projektima i obilježavanju značajnih događanja nekih udruga. Do sada sam pripovijedala u Graditeljsko-geodetskoj i Medicinskoj školi te na FFOS-u, stručnom vijeću za izvannastavne aktivnosti i večeri pripovijedanja u Varaždinu”, prepričava Mirta koja pripovijedanje koristi i kao tehniku pri obradi književnih djela i motivaciju za početak nastavnog sata, pri čemu učenici uglavnom trebaju ispripovijedati neki događaj iz svakodnevnog života.
Da je pripovijedanje izuzetno prepoznato i važno u društvu, dokazuje i činjenica kako postaje sve traženija djelatnost u brojnim ustanovama na području OBŽ-a koje ne uključuju isključivo škole i vrtiće. Tako je Ivana suorganizatorica pripovjednog događanja “Zlatne priče za Slavoniju” održanog u Josipovcu i Osijeku prošle godine. Organizirala je i 1. (pred)Smotru dječjeg pripovijedanja koja je prethodila 5. Državnoj smotri u pripovijedanju djece i mladih, a koja se ove godine upriličila u Varaždinu po šesti puta.
”Uz sve navedeno, idejna sam začetnica i organizatorica niza radionica kreativnog pripovijedanja ‘U zagrljaju priča’ koje se od jeseni 2023. održavaju u Hrvatskom domu Josipovac. U listopadu prošle godine sudjelovala sam kao pripovjedačica u programu Ministarstva kulture i medija RH pod nazivom ‘Ruksak pun kulture’. Članica sam Društva hrvatskih pripovjedača, a pripovijedam i učenicima u školi, sudjelujući ujedno u obilježavanju važnih datuma poput Jesenskog sajma i Svjetskog dana pripovijedanja 20. ožujka”, navodi Ivana koja trenutno dogovara posjet domu za starije i nemoćne.
Ipak, sugovornice se slažu kako je posebno lijepo raditi s djecom, iako je to ujedno ponekad i najizazovnije budući da ih se ne može prevariti – ona slušaju srcem. Međutim, studij je namijenjen svima koji žele upisati pripovijedanje, a ne samo onima koji rade s djecom.
”Studij pripovijedanja pohađa kolega koji nije profesor i ne radi s djecom. Želi naučiti pripovijedati priče svojoj djeci. Dakle, motivacija je za upis na studij različita, odnosno može ga upisati bilo tko tko želi naučiti pripovijedati. Glavne su prednosti bavljenja ovim poslom upoznavanje novih ljudi, bogaćenje rječnika, smanjivanje straha od javnog nastupa te razvijanje mašte i kreativnosti. U konačnici, pripovijedanje će najviše blagodati dati upravo polazniku studija. Otkrivajući priče, otkrit će nešto što je davno zaboravio – dijete u sebi”, tvrdi Mirta koja u slobodno vrijeme volontira, crta i pleše, dok su joj planovi osnivanje udruge koja bi se, osim pripovijedanjem, bavila izdavačkom djelatnošću, objava zbirke terapeutskih priča, otvaranje male škole pripovijedanja za djecu i mlade i osobe s poteškoćama u razvoju te pripovijedanje osobama oštećenog sluha, kao i slabovidnim ljudima.
Ambiciozna je i Ivana koja bi također voljela raditi sa slijepim osobama te još češće pripovijedati u školama i vrtićima. Neke je od svojih dugogodišnjih želja već ostvarila, pa je tako organizirala prvi festival pripovijedanja u Osijeku koji će se održati ove godine.
”Nisam sigurna u to da se negdje možemo zaposliti nakon završetka studija. Rekla bih kako je pripovijedanje više od nekog zaposlenja, odnosno to je stil života. Ne postoji u Hrvatskoj radno mjesto pripovjedača. Pripovjedač ili jesi, ili nisi. Pripovijedanje je izvedbena umjetnost, a s obzirom na to da je ona dio mene, radim ju iz ljubavi i to mi je hrana za dušu. Volim pričati priče i, u tom procesu darivanja, nikada ne znam dobivam li više ja ili moji slušatelji”, zaključuje Ivana koja će, kao i Mirta, nakon završene četiri godine studija postati viša majstorica pripovjedačica – mentorica.