"Sumnja u sebe jednostavno je ubojica snova. Kad sumnjate u sebe, doista je teško imati samopouzdanja u potrazi za onim što želite i početi djelovati kako biste slijedili svoju smislenu misiju. Taj osjećaj da jednostavno niste dovoljno dobri obično se može pratiti do izvorišta, jednog od tri temeljna straha”, tvrdi Lewis Howes, autor knjige Mentalni sklop izvrsnosti: Pobijedite strahove koji vas koče da napredujete.
Ako ti kažem da u roku od jedne minute napišeš sve svoje najveće strahove, što bi napisao/la? Strah od smrti? Bolesti? Gubitka najbližih? Letenja? Malih prostora? Dubina, visina? Javnog govora? Ako išta od ovoga je tvoj strah, welcome to the club. Većina nas strahuje od vrlo sličnih stvari.
U knjizi Mentalni sklop izvrsnosti: Pobijedite strahove koji vas
koče da napredujete, Lewis Howes, uspješni voditelj podcasta
The School of Greatness, ipak spominje moguća
3 najveća straha: strah od neuspjeha, strah od uspjeha i
strah od osude. Po njemu, kombinacija ova tri straha
kreiraju Dijagram sumnje:
Što se krije iza straha od neuspjeha? To je vrlo jednostavno – većina nas želi biti uspješna. Mrzimo neuspjeh, čak bježimo od njega glavnom bez obzira. Ustvari toliko bježimo od neuspjeha da najradije – ne radimo ništa. Ne pokušavamo bar probati raditi nešto novo, istražiti neki novi smjer ili naučiti neku novu vještinu (naučiti voziti bicikl u 27-oj, zašto ne? Btw, to sam ja – naučila voziti bicikl tek nakon udaje kada mi je muž kupio bicikl za rođendan).
Već unaprijed odlučimo da u nečemu nećemo biti dovoljno dobri od samog početka i zaključimo da nije vrijedno nikakvog truda pokušati vježbati i biti bolji. Toliko smo opsjednuti savršenstvom da zaboravljamo da sve što je u jednom trenutku postalo odlično je u početku bilo – bezveze. Ili u najboljem slučaju osrednje.
To je kao da djetetu kažemo da od prve mora naučiti hodati. Bez ijednog pada, teturanja ili pridržavanja. Od prve – savršeno. A opet nitko od nas to ne očekuje – baš suprotno, svoje najmlađe jako bodrimo, veselimo se svakom njihovom koraku i plješćemo k’o ludi kada naprave par koraka uz pridržavanje stolice ili zida. Pitam se – zašto to ne radimo i sami sebi i za sebe?
Onako kako se panično bojimo neuspjeha, skoro jednako se bojimo i uspjeha. Nema nikakve logike. Možda. Zašto se bojimo uspjeha? Zato što ne znamo hoćemo li biti sposobni, ovakvi kakvi jesmo, nositi se sa izazovima koje uspjeh nosi – veće odgovornosti, veće financije, drugi krug ljudi.
Možda je ovo treće odgovor na pitanje zašto se bojimo uspjeha. Neminovno je da dok radimo na nečemu što ne radi nitko u našoj okolini (ne brinite se, niste ludi – samo ste prvi koji to rade) dio ljudi neće biti s nama kada konačno ostvarimo cilj. Putem ćemo upoznati nove ljude koji razumiju naše napore i oni će postati naše “novo pleme”. Vjerujte mi, nećete biti sami.
I na kraju, tu je strah od osude, vrlo povezan sa ovim prethodno napisanim. Samim tim što radite nešto što većina ljudi ne radi (radite na tome da svoj hobi pretvorite u posao, počinjete više brinuti o prehrani ili krenuli ste vježbati, postavljate granice s ljudima koji misle da na vas imaju pravo 24/7…), računajte da će vas (neki) ljudi osuđivati. Moguće da će među njima biti upravo oni vama najbliži.
Zašto je to tako? Razloga je više:
- time što radite nešto novo, na neki način “ubijate” osobu koja ste bili do jučer, a na tu osobu su ljudi oko vas navikli i znaju kako se ponašati s njom i oko nje. S novom osobom još ne znaju kako se ponašati i to ih plaši
- time što radite nešto novo, okrećete “ogledalo” prema ljudima oko sebe što oni tumače kao napad na njihove vrijednosti (Šta si ona misli da je sada bolja od nas ako je upisala fakultet u 35-oj?). Ljudi ne žele vidjeti naše bolje ponašanje/zdravlje/financije jer im je to podsvjestan znak da bi i oni mogli tako ako ulože trud. A većina ne želi jer lakše je biti ni tamo ni vamo
- time što radite nešto novo, učite na najbolji mogući način postavljati granice prema ljudima koji vas ne podržavaju u onome što radite. Zapamtite, nisu svi ljudi za cijeli život. Neki su sezonci – ljudi s kojima ste se družili i provodili vrijeme u jednom dijelu života. To ne znači da morate to raditi zauvijek. Ljude možete voljeti i izdaleka, zapamtite to.
I, koji je tvoj najveći strah?
Kod mene su, iskreno, bila sva tri, neću lagati. Iako na van sam djelovala kao netko tko ima sve pod kontrolom, u stvarnosti sam se bojala i neuspjeha i uspjeha i osude.
Danas razmišljam drugačije.
Trebalo mi je par godina da presložim obrasce razmišljanja koje sam nosila od djetinjstva, ali danas nemam strah od neuspjeha (zato što mi je bitnije da pokušam nego da ne pokušam), ni od uspjeha (hej welcome, samo naprijed!), pa čak ni od osude (obožavam ove koji me podržavaju, distanciram se od ovih koji me ne podržavaju). Ovo zadnje mi je bilo najteže riješiti, ali sam privatila da neki ljudi nisu (više) moji ljudi. Oni najbolji su ostali + došli su neki novi koje već sada jako volim i zovem svojima.
Kako sam to uspjela? Tako što sam konačno prihvatila odgovornost da svi moji rezultati ovise o meni i konačno sam u redu s tim. Postavljam granice, bitnije mi je da pokušam nego da razmišljam zašto neću uspjeti i ono najvažnije, želim 31.12. misliti o sebi sve najbolje.
Da nisam odustala, da sam dala sve od sebe i da greška nije greška nego lekcija.
Ako želiš naučiti kako prestati odgađati i kako krenuti malim koracima raditi na svojim ciljevima, dođi na profil 1 posto bolje gdje pričam upravo o tome.
Ivana Maltašić, coach za osobni R.A.S.T.