Erasmus+ iskustvo: Kako su osječki medicinari postali Portugalci

''Ne postoje riječi kojima bih opisala taj osjećaj kada čuješ nepoznatog uličnog svirača kako pjeva Daleku Obalu i Hladno Pivo usred Portugala'', navela je učenica

MEDSKOS je Erasmus+ projekt Medicinske škole Osijek koji promiče učenje kroz međunarodno iskustvo. Ideja je projekta bila ta da sedam učenika smjera medicinska sestra/tehničar, također sedam učenika smjera fizioterapeuti i četiri učenika smjera laboratorijski tehničari iskuse kako je to brusiti svoje vještine u Portugalu dva tjedna.

Tekst učenice Vlatke Vizentaner koja je također sudjelovala u projektu prenosimo u cijelosti.

”Prijava na ovaj projekt iziskivala je naporan rad, što ima smisla jer su se prijavili samo najodlučniji i najmarljiviji učenici. Moram napomenuti da je i sam odabir najboljih prijava bio iscrpljujuć i izazovan za naše profesore. Samo je nas osamnaest dospjelo u završnicu i zasluženo dobilo priliku otputovati u Portugal. Ubrzo nakon toga krenule su stručne, jezične i kulturološke pripreme na kojima smo vježbali i usavršavali svoje profesionalne vještine, engleski jezik te upoznavali portugalsku kulturu. Nismo se ni okrenuli i već smo bili na letu za Portugal.

Nedugo nakon što smo sletjeli u Portugal, neumorno smo krenuli istraživati taj čudesan grad Bragu, u nevjerici da smo tamo još puna dva tjedna! Prije nego vam krenem pričati o svim našim zgodama i tome što smo sve vidjeli i doživjeli – moram opisati onaj profesionalni dio našeg putovanja.

Glavna svrha našeg putovanja bilo je odrađivanje stručnih vježbi i dodatno usavršavanje. K tome, bili smo raspoređeni u sedam različitih ustanova diljem Brage gdje smo se učili snalaziti u određenim uvjetima koji su nepoznati, novi, drugačiji i, u svakom slučaju, ogromna privilegija za nas sve.

Svakome je bilo drugačije u njihovoj dodijeljenoj ustanovi, u najboljem smislu, što je zapravo zaista dobra stvar jer smo skoro svaki dan nakon vježbi dolazili u hotel puni novih doživljaja u iščekivanju da to ispričamo profesoricama, kolegama i roditeljima. (Iako moram priznati da su tu roditelji, a i prijatelji u Osijeku bili najviše izostavljeni, ups. Sve smo razgovore nadoknadili čim smo se vratili, ne brinite!). Kroz te priče nismo naučili samo o nama neobičnim podjelama i načinom rada tamo gdje mi provodimo vrijeme, već i kako je to u ostalim ustanovama.

U globalu smo svi u komunikaciji s djelatnicima i korisnicima razvijali svoje komunikacijske vještine, unaprijedili svoja stručna znanja i imali priliku povezati već određena postojeća teorijska znanja s novim vještinama. Određene vještine nam i nisu bile toliko nepoznate, no novi način obavljanja istih svakako je! Naučili smo kako bolje raditi u timu bez obzira na jezičnu barijeru, a također smo vješto koristili profesionalnu terminologiju kroz naš rad. Uspješno smo se sporazumijevali tečno na engleskom, ali i na portugalskom pomoću početničkih fraza. Ovo sve zvuči vrlo profesionalno i savršeno, ali znajte da je Google prevoditelj najviše radio i govorio na našim vježbama.

Vještine u kojima smo sudjelovali bile su u skladu s našom strukom. Dakle, medicinske sestre i tehničari su sudjelovali u provođenju osobne higijene, mjerenju razine šećera u krvi, primjenjivali inzulin, hranili korisnike, mjerili vitalne funkcije, namještali krevete, previjali rane, išli u patronažu, sprječavali komplikacije dugotrajnog mirovanja i sl.

Fizioterapeutski tehničari su radili potpomognute vježbe ekstremiteta i različite vrste masaža, elektroterapiju, ultrazvučnu terapiju, pilates, kineziterapiju i terapiju strujom, dok su zdravstveno laboratorijski tehničari rukovali osnovnim laboratorijskim priborom, organizirali zalihe i opremu, provodili analize uzoraka i pripremali otopine, sve dok su u isto vrijeme vodili brigu o sigurnosti na radu i samozaštiti.

Dio putovanja koji obuhvaća stručne vježbe ostat će nam svima u najljepšem sjećanju, isto kao i svi prekrasni ljudi koje smo sreli i upoznali kroz rad.

Niti jedan dan nije bio dosadan, prazan, niti u cijelosti proveden u hotelu. U to budite sigurni. Svaki dan nakon vježbi svatko je skupio svoju ekipicu s kojom smo išli u neke nove avanture. Raspored je bio ovakav: Vježbe – ručak – avanture – večera – avanture – spavanje. Vrlo jednostavno.

Znate što je još bilo jednostavno? Pogoditi što je za ručak i večeru. Zašto? Jer je to uvijek bila riža. Šalu na stranu, Portugalcima je zaista uz svaki obrok prilog upravo riža, a juhu ne jedu prije, već nakon glavnog jela. Bez obzira, nikada nismo ostali gladni uz naš Café Vianna, restoran u kojemu smo kroz smijeh i šalu provodili svaku večer, a neki i podneva. Nismo mogli niti zamisliti koliko nam neki restoran i njegovi konobari mogu prirasti k srcu u tako ‘malo’ vremena.

Osim što smo istražili apsolutno svaki kutak Brage, posjetili smo i još neke gradove. To su bili Lisabon, Fátima, Porto i Viana do Castelo. U svakom gradu odlično smo se proveli, zbližili i upoznali još više portugalske kulture.

U rijetkim trenutcima kada nismo putovali ili skitali po Bragi, vrijeme smo provodili u hotelu. Ne spavajući! Družili smo se i u isto vrijeme zbližili uz neku dobru glazbu ili kviz kojega su nam organizirale profesorice. Tu je bila proslava jednog rođendana, a i natjecanje u namještanju kreveta! Zaista nam u niti jednom trenutku nije bilo dosadno.

To možemo pripisati samo savršenom društvu neizmjerno dragih kolega i jednako dobrih profesorica koje zaslužuju da ih posebno spomenem. Mi možda jesmo ‘dobra djeca’, ali voditi osamnaestero djece na drugi kraj svijeta velika je odgovornost. Profesorice su nekako uspjele postati naši prijatelji dok su nas u isto vrijeme držale prizemljenima i pod kontrolom. Neopisivo siguran, ali i uspješan pristup. One su cijelo vrijeme bile neko naše sigurno mjesto. Uvijek smirene, znale su što učiniti u svakoj situaciji. Profesorice su bile naše mame, braća i sestre, učiteljice, doktorice, medicinske sestre, sobarice, dostavljači – sve u jednom. Nadam se da znaju da smo im beskrajno zahvalni na svemu što su učinile za nas i što su uopće omogućile ovaj projekt.

Nadalje, moram vam reći i da smo nekolicinu puta u Portugalu sreli Hrvate! Dok je većina tih susreta i interakcija bilo nestašno (Jer dok očekuješ da te nitko ne razumije svašta pričaš, haha.) – jedna je bila posebna. Ne postoje riječi kojima bih opisala taj osjećaj kada čuješ nepoznatog uličnog svirača kako pjeva Daleku Obalu i Hladno Pivo usred Portugala.

To je samo jedna od nezaboravnih priča koje mi medicinari nosimo iz Portugala. Jer okruženi pravim ljudima vidjeli smo toliko predivnih mjesta, probali nove stvari, upoznali puno novih, zanimljivih ljudi i osobnosti te doživjeli toliko prekrasnih iskustava. Svaki dan je bio kao iz filma i u bilo kojem trenutku bismo se svi vratili natrag. Garantiram. Vrijeme je stalno bilo nezamislivo ugodno. Tu je bilo i upornog sunca.

Osim sunca, naša srca grijali su i ljudi. Uvijek nasmijani i nikada u žurbi, pristojni i voljni razgovarati ili dati kompliment. Svi smo neopisivo zahvalni na prilici da sudjelujemo u ovom projektu i zbližimo se s puno ambicioznih ljudi. Upravo iz ovog se razloga nadam da sam potaknula što više mladih na to da se ne boje nepoznatoga, da izađu iz svoje zone komfora i suoče se s novim stvarima i iskustvima. Ukoliko bilo tko ima priliku sudjelovati u Erasmus+ programu, treba je iskoristiti! Možda se čini strašno i nedostižno, ali sigurna sam u to da ćete se s putovanja vratiti žedni za još.”