Dušanka je korisnica Doma na Drinskoj i sve svoje pjesme i proze izgovara napamet
Pregledi objava i videozapisa na društvenim mrežama proteklih godina ultimativni su hit među brojnim generacijama. Što više pregleda, to je više popularnosti, a u snalaženju u svijetu interneta, dakako, prednjače mlade osobe. Da to ne mora biti pravilo pokazuje primjer 91-godišnje Dušanke Stojnović, korisnice Doma za starije i nemoćne osobe Osijek čija je proza pod nazivom “Doći će mi moja djeca” za kratko vrijeme dosegla nevjerojatnih 237 tisuća pregleda! Ova vremešna, ali vrlo dobrodržeća korisnica za svoju je dirljivu prozu dobila u ovome trenutku i oko 5000 “lajkova”, komentara je 230, a tekst o djeci koja će doći, ali ih zapravo nema podijeljena je na Facebooku respektabilnih 544 puta!
Usamljenost starijih
Influensericu, koja to zapravo niti nije namjeravala biti, posjetili smo u Domu i uporno je ponavljala kako niti sama nije bila svjesna da je, a da to nije ni namjeravala, gotovo preko noći postala internet zvijezda!
“Znate što je najbolje od svega? Taj tekst nisam napisala za vrijeme boravka u Domu, već tijekom Domovinskog rata. Štoviše, majka sam sina koji živi u Osijeku i koji me redovno posjećuje, no 90-tih smo bili razdvojeni i tad sam napisala ovo, a što sam sad prezentirala u Domu i što je oduševilo brojne koliko vidim”, iskreno će gospođa Dušanka, po struci inače učiteljica razredne nastave kojoj ova proza nije nipošto njezino jedino djelo. Naime, tijekom godina napisala je oko 50-ak pjesama za djecu i kako kaže, isto toliko za odrasle, a iako su je mnogi nagovarali da izda knjigu, skromno kaže kako je smatrala da to nije vrijedno izdavaštva. Sudeći prema pregledima videozapisa na Facebook stanici Doma, rekli bismo da je itekako pogriješila!
“Otkako sam u Domu, a ima tome sedam i pol godina, mnogi me korisnici traže da im recitiram svoje pjesme i ja to rado činim. Sve su mi podjednako drage, a njima se najviše sviđaju moje pjesme koje sam napisala za djecu. Zato sam i iznenađena što je ova proza o djeci zainteresirala brojne ljude i to koliko vidim i izvan Hrvatske”, kaže nam naša sugovornica.
Pa iako je Dom u Drinskoj osmišljen na način da nitko od korisnika nije usamljen te im osoblje na čelu s ravnateljem Vjekoslavom Ćurićem organizira brojne aktivnosti i sadržaje, ima onih korisnika čija su djeca daleko i nisu u prilici često ih posjećivati. Gospođa Dušanka svjesna je, kaže, da ima i puno starih ljudi izvan Doma koji žive sami i ovise o pomoći svojih susjeda i prijatelja. Svi oni, a sudeći prema komentarima na Facebooku i puno mlađi ljudi, prepoznali su srž problema o kojima progovara Dušanka, a to je usamljenost ljudi treće životne dobi.
*Ukoliko ne vidite video, isti pogledajte klikom OVDJE.
“Progutala” 325 stranica
“Srećom, nisam jedna od njih i u stalnom sam kontaktu sa sinom, ali i unukom koja živi u Irskoj i koja mi je nedavno poklonila knjigu sa 325 stranica i zove se “Kako treba disati”. Pročitala sam je sa zadovoljstvom i mogu vam reći da doista od tada drukčije dišem”, kaže nam gospođa Dušanka i to tako kao da je sasvim uobičajeno da ljudi koji su zašli u deseto desetljeće života uobičajeno čitaju knjige s više stotina stranica.
Njezina ljubav prema štivu, kaže, ne jenjava i stoga joj je draže tijekom dana sjediti u svojoj sobi i čitati, nego se družiti s ostalim korisnicima. Voljela bi, priznaje, prošetati no česte vrtoglavice to joj ne dozvoljavaju pa vrijeme krati stvarajući nove pjesme i proze. Napisala je tako, kaže, pjesmu o osoblju, posebnu o ravnatelju Ćuriću, a ranije je voljela pisati o Osijeku, Baranji, prirodi i svemu što ju je nadahnulo. Ono što posebno iznenađuje jest činjenica da svoje pjesme izgovara napamet i to bez greške!
Naposljetku, kaže, drago joj je ako je uspjela izazvati emocije kod brojnih koji su poslušali njezinu prozu. Bit će joj još draže, kaže, ako uspije postići da i oni koji do sada nisu marili za svoje stare ili koji nemaju za njih vremena, promijene svoje ponašanje. Tada će i njezina popularnost na Facebooku, ističe, u potpunosti ispuniti svoju svrhu.