Više od pola odjeće koju nosimo je plastična. Plastika je u zadnjih dvadeset godina premašila i vunu i pamuk u proizvodnji. Zašto? Najbrže je i najjeftinije. I zato kupujemo majice koje koštaju po pet, deset eura ili čak i manje eura
Kad pomislite na ribe u moru koje su pune plastike, sigurno ne
mislite da je za to kriva majica koju na sebi nosite. Ali, krivo
mislite. Ako pogledate etiketu, vjerojatnost je da je proizvedena
u Pakistanu ili Bangladešu u tko zna kakvim nepoštenim uvjetima.
Za proizvodnju samo vaše majice potrošeno je 2700 litara vode i
puno, puno kemikalija i plastike. Toliko, da više zagađuje
proizvodnja odjeće od svih avioletova zajedno. A budimo iskreni,
majicu ćete uskoro baciti, jer vrijeme je za novu pa će ova stara
otići u Čile, gdje brza moda odlazi umrijeti, piše Danas.hr.
Na drugom kraju svijeta netko skroji, spakira, šalje kontejnerima
do nas. Mi probamo, kupimo, bacimo, kupimo novu i tako u krug.
Brza moda, postaje sve brža.
Irena Šabarić sa Zavoda za dizajn i tekstil
odjeće Tekstilno-tehnološkog fakulteta Zagreb kaže: “Prije smo
imali sezone – proljeće, ljeto, zima, eventualno su bile neke
međusezone. Sad uz glavne sezone imamo modne kuće koje proizvode
brzu modu i svaka dva tjedna nešto izbacuju van. Tko ćeto sve
kupovati?”
Ana Mileusnić iz Zelene akcije otkiva mračnu
stranu mode: “Brza moda jedan je od najvećih zagađivača u svijetu
budući da se na izradu istog proizvode fosilna goriva kao i za
plastiku.”
Više od pola odjeće koju nosimo je plastična. Plastika je u
zadnjih dvadeset godina premašila i vunu i pamuk u proizvodnji.
Zašto? Najbrže je i najjeftinije. I zato kupujemo majice koje
koštaju po pet, deset eura ili čak i manje eura. Neopisive
količine vode troše se svakodnevno u tvornicama. Za proizvesti
jednu pamučnu majicu potrebno je oko 2700 litara vode. Za jedne
traperice 7600 litara.
Irena Šarabić sa Zavoda za dizajn i tekstil
odjeće Tekstilno-tehnološkog fakulteta Zagreb kaže: “Problem je i
proizvodnja pamuka jer se koriste ogromne količine pesticida.
Zato se prelazi na organski pamuk. Problem su i razna bojila koja
su štetna, u nekim zemljama su i zabranjena, pa se ide u zemlje
trećeg svijeta gdje je proizvodnja jeftina. Pa onda mi možemo
jeftino kupiti, a stravično se zagađuje okoliš.”
Više okoliš zagadi modna industrija nego cijela avioindustrija.
Veliki problem je i odnos prema radnicima. Sitniš kao plaća,
nehumani uvjeti, seksualno iskorištavanje. Sve to događa se
radnicima koji su u Kini, Vijetnamu, Indoneziji – jeftina radna
snaga za velike modne gigante.
Ana Mileusnić kaže: “Stvara se i golema količina otpada. Ali čak
i prije nego dođe do nas. Ono što ostaje kao otpad i
neiskoristivo pali se i to je nažalost sudbina većine tekstila.”
A drugi dio završi na groblju tekstila u pustinji Atakama.
Godišnje proizvedemo toliko tekstilnog otpada da bi se moglo
napuniti 16 velikih piramida u Gizi. I zato se trebamo okrenuti
sporoj, lokalnoj modi ili rabljenoj odjeći.
Niđara Mustafić vlasnica je trgovine s vintage i
rabljenom odjećom i govori kako oni rješavaju problem: “Mi se
bavimo nasljeđem, nalazimo odjeću u tuđim ormarima. Ljudi nam se
jave, fotkaju nam svoju vintage odjeću i ako se nama to svidi, mi
to otkupimo i ponudimo ljudima.”
Second hand dućani postaju sve popularniji. Najviše se ovdje
traži jeans, koji je nekada u 80-ima bio izdržljiviji i
kvalitetniji.
“Postat će i u Hrvatskoj trend da je sramota kupovati novo, a moj
savjet je zavirite u ormare baka i mama”, kaže Mustafić.
I nemojte misliti da se vas ne tiče ova tema. Jer kemikalije
kojima su obojane lače odlaze u mora u kojima se kupamo, u zemlju
iz koje ćemo kasnije jesti hranu. Mikroplastiku koja je došla od
majice jedemo u ribi, a udišemo štetne čestice koje su došle
izgaranjem fosilnih goriva. Pa si vi mislite.