Te tri narativne niti vrlo često se malo isprepliću, pa malo raskidaju, a zbog forsiranja jednosatnog formata, vrlo često se popunjavaju iznimno nepotrebnom ekspozicijom koja zapravo ne doprinosi ničemu cjelokupnoj priči, zbog čega najviše pati pacing - piše Nikola Foršek
Novo je desetljeće 21. stoljeća stiglo, a Netflix je odlučio u nj
uploviti još jednim glomaznim projektom – adaptacijom
Sapkowskijeve Witcher sage.
Ljubitelji fantastike, geekovi, nerdovi i
gejmeri svih sorta zato su se odmah ujedinili i s
nestrpljenjem očekivali da odgledaju seriju u jednoj noći pa da
je odmah mogu zasuti komentarima o svim njezinim nedostacima u
produkciji. Kakva mu je to kosa? Nije pravilne nijanse sive! Oči
mu nisu pravilne nijanse zlatne, a ni sve glumice nemaju
dosljednu boju kose! A što je s čudovištima? Takva nisu u igrici!
I otkud mu sad britanski naglasak – u igrici ima američki
naglasak. Tko je uopće vidio afroameričkog vilenjaka igdje?
PRODUKCIJA IM JE LOŠA!
Ovakva cjepidlačenja, koja se svode na obična nabrajanja po čemu
se jedna adaptacija razlikuje od adaptacije drugačijeg formata,
ne mogu se ubrajati u konstruktivnu kritiku. Ne,
Netflixova produkcija ovdje nije upitna, dapače,
onakvom je kakva je uvijek bila – na visokoj razini. Kroz godine
akumuliranja svojeg kapitala, nikad im nije bio problem odvojiti
dovoljno novaca da unajme najveće filmske zvijezde i najbolje
“kompjutorske mađioničare” da dosljedno dočaraju čak i
najkompleksnije svjetove popularnoknjiževne fantastike na malom
ekranu. Štoviše, kombinacijom praktičnih efekata, kompjuterske
grafike i nakon mjeseci i mjeseci minuciozne koreografske
pripreme osigurali su da sva akcija prikazana na ekranu iz kadra
u kadar prolazi čim glađe.
No upravo sva ta vizualna nametljivost i kič kriju i odvlače od
najvećeg Netflixovog problema, a to je problem formatiranja i
scenarija skoro pa svih njihovih serija. Od kada su se namjerili
da fokus svog poslovanja prebace na stvaranje filmova i serija,
gotovo se usrdno drže toga da svaka epizoda serije bude kao “film
u malom” te stoga gotovo svaku epizodu razvlače u jednosatni
format. Witcher nije iznimka.
Odluka da adaptaciju krenu od samog početka i u skladu s
materijalom svakako je bila dobra ideja. Ali činjenica da su je
zamislili kao spoj prve zbirke priča, Posljednja želja, koja se
sastoji od niza veoma slabo povezanih priča kojima se ponajprije
ustanovljuje svijet Witchera, i prve knjige u pentalogiji,
Vilenjačka krv, koja je prva zaokružena priča u serijalu,
rezultirala je jednom velikom narativnom zbrkom.
Kroz osam epizoda, koje prate tri različita narativna razvoja
troje likova – u naslovu navedenog vješca, Geralta; Yennefer,
njegove buduće družice; te Ciri, njegove buduće posvojene kćerke
i štićenice. Te tri narativne niti vrlo često se malo isprepliću,
pa malo raskidaju, a zbog forsiranja jednosatnog formata, vrlo
često se popunjavaju iznimno nepotrebnom ekspozicijom koja
zapravo ne doprinosi ničemu cjelokupnoj priči, zbog čega najviše
pati pacing.
Unatoč tomu što im formatiranje nije jača strana, jedna od boljih
strana Netflixovih scenarista je da su i više nego voljni
poslušati input svojih gledatelja – na kraju krajeva, o tome im i
ovisi gledanost. Tako su velikom broju slučajeva nakon prvih
sezona svojih serija popravili sve probleme sa svojim viškom
ekspozicije. Nadajmo se da će tako biti i s Witcherom.