Osječanka koja objavljuje svoje priče na blogu Zblogom.me odselila je iz Osijeka, ali ga nikad nije zaboravila
Tako je u svojoj posljednjog blog objavi objavila tekst upravo o
svom Osijeku, a kojeg prenosimo u cijelosti uz dozvolu autorice.
Kako je samo proletilo!
Čak šest punih godina, dragi moj grade.
Znaš…da je moglo biti drugačije – ostala bih.
Nije bilo do mene, već do tebe, da ti budem
iskrena.
Ja sam htjela tamo neki fakultet koji tu ne postoji,
upoznati život grada koji u podne ima preko milijun stanovnika
i
vidjeti jesam li Tarzan ili Jane u toj džungli prilika.
Vidiš da se trudim svratiti svaki mjesec;
što zbog starog, a što zbog lega i legica na šanku koji nisu u
Irskoj.
Oni su ostali, al’ mi često kažu “Ajde ajde, ti si na pola puta
stala u Zagrebu”.
Samo se nasmijem i odvratim “Ajde ajde, ja kad se vratim barem
uvijek okrenem rundu”.
U Cadillacu, Amsterdamu, Exitu ili na Vodenima.
Naći će me tamo, a i ja njih.
I tako svake godine dosad;
vidimo se tek nekoliko spojenih vikenda godišnje,
a kad se posreći to bude i cijeli tjedan.
Iz doba kad je bio na Srednjiki i doba kad je preselio preko.
Tu su uvijek ljudi koji me dočekaju kao da nikad
nisam otišla.
Od nekih Kohortaša i pavijana,
do ekipe iz srednje i onih koje znam iz skejt
parka.
Grade, sjećaš se kad smo zatvarali festivale u Vegi i na
katakombama?
Kad bismo se prije koncerta našli na Rondelu da napravimo bambus
i onda ga putem ispijali?
Sve je bilo u redu dok nam jednom murjaci nisu
napisali kaznu jer smo to radili kod Školjke.
Krenulo je od nas, a onda su na red došli biciklisti i
bakice.
Otad, uglavnom cugamo po stanovima – od Retfale do Zelenog polja
i obavezno palimo svjetla na biciklu.
Bit ću ti iskrena…nijedan hambi igdje drugdje nije kao onaj kod
Joze Trovača.
A o slambošima kod čika Ise ne moramo ni raspravljat.
Kad uđem u McDonald’s na Jurišićevoj nema legende Miće koji sve
pozdravlja i čeka cheeseburger.
Nitko u ovom gradu od prodavača ruža nema šarma, kao što ga je
imao Boro Ružar.
Oni prodaju samo cvijeće, a Boro…hah, budimo realni, on je
servirao cijelu priču.
On je bio priča.
Netko će reći da si grad koji nestaje, ali ja neću po tome
drviti.
Ja ću radije ovo posvetiti ljudima koji ostaju.
U Exitu.
Na Sofi.
Na Kopiki.
U Barceloni i Amsterdamu.
Stoga, molim te znaj…i nemoj da ti bude krivo jer
nisi ti grad kojeg sam ja zauvijek napustila.
Ti si grad kojem ću se ja zauvijek vraćati.