Psovači već od malih nogu
Đakovačka mladež sve češće i sve više psuje i
prostači, gotovo se nadmećući tko će biti
glasniji i “kreativniji” u
tome. Na žalost, sveprisutna psovka na đakovačkim se ulicama može
čuti već iz usta onih najmlađih, osnovnoškolaca
pa do njihovih starijih kolega iz srednjoškolskih klupa. Onaj tko
ne psuje, čini se, nije u društvu dobro prihvaćen, nije
“in”. Podjednako psuju i mladići i
djevojke.
Psovanje, već od vrtićke dobi, tema je rasprava
i na brojnim internetskim forumima, gdje mlade majke traže
savjete kako, primjerice, djetetu od tri i pol godine objasniti
da ono što je čuo i “donio” kući, ne spominje. Tog su problema
svjesni i u đakovačkim školama, no, kažu, ne znaju kako
iskorijeniti ovu ružnu naviku.
– Da, djeca psuju na hodnicima, kada prođemo pokraj njih,
upozoravamo ih da to ne čine. Riječ je o, uz pušenje, vrlo
problematičnoj pojavi i ne znam kako joj stati na kraj –
kaže prof. Mirko Ćurić, ravnatelj đakovačke
Obrtničke škole Antuna Horvata.
Ova pojava nije mimoišla ni osnovne škole, pa tako, kaže
Tihomir Benke, ravnatelj OŠ I.G. Kovačića,
psovka postaje dio njihove svakodnevice. “Upozoravamo ih pa
ne psuju kada smo mi u blizini, no kada nas ne primijete,
prostače. U razredu to ne čine, no psovke se čuju u iščekivanju
početka nastave i na odlasku kući”, kazao je Benke.
Potrebu, ako se tako može nazvati, za psovkom, pojasnio je prof.
dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne
teologije na đakovačkom KBF-u.
– U podlozi psovanja, što će reći svaki psiholog i onaj koji
se bavi ovim pitanjem, ponižavanje je druge
osobe. Osobito psovkama koje se tiču spolnosti,
poput spominjanja majke. U podsvijesti ljudi
stoji potreba da drugoga ponizi. To često postaje i
navika. U nas psovanje uključuje
nedovoljnu kulturu poštovanja dostojanstva druge
osobe. Psovka pokazuje netoleranciju, iako
čovjek nije uvijek manifestno svjestan toga, nego to
podsvjesno u sebi nosi. Druga je stvar psovka
protiv Boga. Mađari i mi smo, na žalost,
psovački narodi u Europi. Sva istraživanja
pokazuju kako imamo najraznolikiji oblik psovki, “najkreativniji”
smo u tome, a uz nas i Srbi. To su tri naroda
koji, na žalost, imaju i najgore oblike
bogopsovki. Psovanje kod mladih je pitanje
nekulture, primitivnog
ponašanja. Podsvjesno, riječ je o nekulturi koja ne
poštuje drugoga, koja se prenosi i na taj način se mladi
odgajaju – pojasnio je Dugalić.
“Škola mora odigrati važnu ulogu. Imamo problem što mi danas
iz školskog sustava izbacujemo odgojnu dimenziju
i to nam se osvećuje. Mislim da će tu škola, odnosno resorno
ministarstvo, morati ozbiljno porazgovarati s ravnateljima i
stručnim institucijama kako u školu vratiti
odgoj, ne samo obrazovanje. Bez toga nema pomaka. U
bivšem smo sustavu imali vrstu ateističkog
odgoja, a danas imamo neodgoj i dakako da tu ne možemo
očekivati rezultate”, upozorava prof. dr. sc. Vladimir
Dugalić.
TEKST: Maja Muškić (Glas Slavonije)
