Osijek je grad po mjeri svakog čovjeka. Već toliko ofucana fraza, prožvakana u raznim reklamnim sloganima, političkim parolama, prepričavanjima strancima i slično.
Najbolje od svega, Osijek i je po mjeri svakog čovjeka, samo što
ljudi koji žive u njemu određuju koja će to mjera biti.
Nezaposlenost, neimaština, iseljavanje i slični gorući problemi
društva ovog puta će biti stavljeni sa strane, jer na žalost,
koliko god htjeli utjecati na te stvari nekada jednostavno ne
možemo. Dominacija manjine koja odlučuje o ljudskim
sudbinama vrlo je moćna, a moć joj se krije upravo u
tome da se ljude uvjerili da drugačije ne može.
Ovdje ću pokušati govoriti o onom dijelu gore navedene uzrečice
koja se odnosi na kulturu, najviše ovu urbanu mitsko opisanu i
opjevanu u gradu na Dravi. Definiranje kulture nije
potrebno, jer sloboda umjetnika je valjda ono jedino što
je pojedincu ostalo i rangiranje nečijeg rada i svrstavanje ili
ne svrstavanje u segment kulture je u najmanju ruku “nekulturno”.
Jednako tako je nekulturno govoriti da u Osijeku dominira
urbana kultura. Nismo mi ljudi urbani.
Nekolicina entuzijasta forsira urbanu kulturu.
Forsira, ali ne u negativnom kontekstu, nego daje sve od sebe da
u jednom trenutku na događaj koji se može svrstati u urbani dođe
jednako ljudi kao što dođe na tamburicu, narodnjak ili moderni
hrvatski balkan pop. Broj ljudi koji posjećuje takve događaje
gotovo je nevjerojatan. Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga
da se ljudi zabavljaju, nemam ništa protiv bilo kojeg glazbenog
izričaja, protiv bilo kojeg izvođača, kluba, mjesta, organizatora
koji dovodi tamburaše, narodnjak ili pop. Ni najmanje. Samo,
takvi događaji nas definitivno određuju i stavljaju u kategoriju
selo veselo, nikako u urbani grad.
Selo veselo u ovom slučaju isto tako ne mora biti
negativnost već realna kulturološka odrednica. Je li
moguće da u toliko urbanom gradu toliko ljudi voli plesati kolo,
a paralelno s tim nismo u stanju ugostiti niti jedan veći punk,
rock bend, jačeg ili poznatijeg dj-a, poznatiju kazališnu
skupinu, slikara, fotografa bez da organizator ne otkaže ili
svjesno ulazi u organizacijski minus. Moguće je i to je
naša stvarnost. Protiv toga se nema potrebe boriti ili još gore,
nijekati činjenice, potrebno je prikazati stanje realnim i raznim
programima pokušati popraviti krvnu sliku urbane kulture. Time se
opet vraćamo na one mazohiste čije događaje posjeti od 20 do 350
osoba.
Bez podrške lokalne vlasti, građana, medija to nije
moguće promijeniti, a lokalna vlast koja god da je, ili
je koja god je bila ili će biti ne vidi ništa pozitivno u
sufinanciranju takvih događaja. Količina ljudi koja ih posjećuje
je zanemariva, oni nisu potencijalni birači, i to stvara začarani
krug. Je li to onda problem političara ili građana po
mjeri ovog grada? Usudio bi se reći da je odgovornost
podjednaka. Političari koji financiranjem “neke druge kulture”
zatvaraju vrata urbanoj i građani koji će radije potrošiti 100
kuna i razbiti si čašu u glavu nego platiti 20 kuna ulaznicu za
kino.
Postavlja se pitanje čemu onda sva ta silna briga,
kritičko osvrtanje, prodavanje teških riječi, ako su građani
izabrali? Kome je u interesu da trenutno dominantna
kultura bude zamijenjena urbanom? Po priloženom nikome. Jer
kultura koja sada dominira je upravo ona koja većini odgovara.
Urbana kultura stvara kritičko mišljenje, prikazuje neke
stvari relevantnijima, trudi se skrenuti pozornost na
alternativnija rješenja od trenutnih. Na taj način
direktno se ugrožavaju oni koji kolo vode. Doslovno i
figurativno.
Zašto podržavati tribine, koncerte, filmove, izložbe koje nude
rješenja kada se paralelno možete masi dati jednostavna i prosta
verzija kruha i igara koja završava sa smiješkom svih uključenih.
Zašto dati da do izražaja dođe bend koji pjeva o slobodi govora,
mišljenja, djelovanja kada je lakše uložiti u pjevača/pjevačicu
koji pjevaju o suboti kao danu kad se pije alkohol.
Daleko smo mi od grada urbane kulture i dok god budemo
tako željeli, tako će i biti. Nije stvar u pojedincima
koji su dio sustava i rade onako kako im je rečeno, problem su
građani koji ne žele promjenu jer su kao i u startu opisanoj
situaciji, uvjereni da bolje ne može. Ipak, mišljenja sam da
možemo promijeniti stvari, da možemo od Osijeka napraviti grad
urbane kulture. Podržavajući priču koju rade “mazohisti”,
mijenjajući prioritete u promociji, jasno i glasno izražavajući
svoje želje možemo učiniti promijene.
Grad u kojem ne postoji jaka urbana scena ne može stvoriti
kreativnu i kritičku masu koja će grad voditi naprijed, može biti
samo dio opće letargije u kojoj će vječno biti dovoljno dobro
onako kako je, samo da ne bude gore.
Djelatnik u kulturi