Nakon što ovoga tjedna probije led u Bakuu, Tin će sve karte baciti na njemu najdraže natjecanje Svjetskog kupa, od 4. do 7. travnja u Gradskom vrtu
Pet mjeseci prošlo je od njegovog posljednjeg nastupa, od onog nevjerojatnog 8. listopada kada je u Antwerpenu drugi put u karijeri osvojio svjetsko srebro, ali i ono puno bitnije, osigurao vizu za svoje druge Olimpijske igre. Iza njega je pet mjeseci napornog rada, ali aktualno olimpijsko srebro i prvak Europe na preči, Tin Srbić, spreman je za otvaranje nove, olimpijske sezone koja za njega starta ovoga tjedna na Svjetskom kupu u Bakuu.
”Kreće natjecateljski dio sezone u olimpijskoj godini koja je uvijek posebna, ovaj put posebna zbog Pariza. Nisam dugo nastupao, pet mjeseci, puno je to vremena i čovjek se malo opustiti, ali to je više onako psihičko opuštanje”, u uvodu će Tin prije puta za Azerbajdžan.
”Krećemo s Bakuom. To su inače olimpijske kvalifikacije, ali ja sam to, srećom, odradio puno ranije pa se ne moram oko toga puno brinuti. Konkurencija je strašna i već na prvom natjecanju ide jedan jaki test za mene”, dodao je.
Čeka ga čak 60 natjecatelja na preči.
”Mislim da sam u dobroj formi, iako to nije ni blizu one naj, naj forme, ali za ovaj je dio sezone, za prvo natjecanje, jako dobra forma. Vjerujem da ću već tu pokazati koliko vrijedim. Nakon Bakua, slijedi Svjetski kup u Osijeku, uvijek jedno od najboljih natjecanja u godini. Nadam se da ću tu već biti na 90 % one najbolje forme, da mogu pred svojom publikom pokazati što znam. A onda slijedi Europsko prvenstvo u Riminiju na kojemu branim zlato i kojemu se jako veselim. Vjerujem da ću tamo moći pokazati više od onoga prošle godine kada sam bio prvak. Sada se osjećam puno bolje i sigurnije. Poslije Riminija, slijedi nam još SK u Koperu i to je to do Pariza. Ne putujem baš daleko ove sezone. Svjetski kupovi i EP bit će nam tu za hvatanje forme za Pariz, jer tamo želim biti u onoj svojoj najboljoj. Ako bude po planu, onda vjerujem da ću se tamo boriti za olimpijsko finale. A u finalu može svega biti. Vjerujem u sebe i vjerujem da ću se opet pofajtati za finale i medalju”, istaknuo je.
Nakon što ovoga tjedna probije led u Bakuu, Tin će sve karte baciti na njemu najdraže natjecanje Svjetskog kupa, od 4. do 7. travnja u Gradskom vrtu.
”Činjenica je da, otkad sam ušao u seniore, do danas nisam propustio niti jedan Osijek, samo govori o tome koliko mi je bitan. Doma moraš nastupiti, to je najbitnije i meni puno znači”, naveo je.
Kaže ”razmišljao sam malo o svim tim mojim Osjecima”. Od 2015. nastupio je na svakome i osvojio četiri zlata (2022., 2021., 2018., 2017.) i dvije bronce (2023. i 2016.). Ima šest osječkih medalja među svojih 23 s turnira Svjetskih kupova (iz 31 finala).
”Prvi mi je bio 2015. To mi je bio zadnji SK u toj godini koja nije bila baš bajna. Imao sam 18 godina i nisam se baš snašao. Element ‘Možnik’ me zeznuo što nisam ušao u finale na svom prvom Osijeku. Ali, svaki je Osijek za mene nekako bio svojevrsna prekretnica. Kao da se nakon svakoga dogodilo nešto dobro, pa tako i nakon tog prvog. Na prvom sljedećem SK osvojio sam svoju prvu medalju, brončanu i tu je sve krenulo na bolje. Već na drugom Osijeku, 2016. osvojio sam brončanu medalju i to je bio poseban osjećaj. Svaka medalja u Osijeku vrijedi puno više nego na drugim turnirima SK. Nekako sam na svakom Osijeku isprobavao najjače vježbe i kada bih uspio to odraditi u Osijeku, značilo bi ‘OK, te sezone ide nešto dobro’. Tako sam 2017. nakon zlata u Osijeku osvojio svjetski naslov, za sada jedini, nadam se da će biti još”, rekao je.
Sjetio se Tin i jednog Osijeka koji mu nije ”sjeo”.
”Uh, 2019. Nisam bio u najboljoj formi, pao sam u finalu. Osjećao sam se jadno dok sam padao sa sprave, ali kad skužiš da si doma i da su svi ti ljudi došli prvenstveno zbog nas hrvatskih gimnastičara, bodriti nas, onda te to nekako digne. Nije toliki problem zeznuti u Osijeku jer su uvijek svi na tvojoj strani. Najbitniji nastup u Osijeku bio mi je 2021. Osvojio sam zlato, prvi put na bilo kojem natjecanju isprobao tu svoju najjaču vježbu 6.5, to mi je bilo zadnje natjecanje pred OI u Tokiju”, kazao je.
A svi znamo kako je taj Tokio završio…
”Već smo dvije godine prije trener Lucijan Krce i ja pokušavali isprobati na natjecanjima tu 6.5 vježbu i nikako nije išlo. Do tog Osijeka koji je najavio Tokio i to srebro koje je onda došlo tamo. Veselim se tim Osjecima, jer su neki bitni kotačići u mojoj karijeri, ali i poseban osjećaj. Usporedim ga uvijek sa SK u Parizu, jer je ta njihova arena u Bercyju uvijek duplom puna, svi navijaju za sve, ali nikada se u Parizu ne naježiš kao što se ježiš doma u svojoj zemlji, pogotovo kada izlaziš na nastup, kada osjetiš da su svi ti ljudi uz tebe”, naglasio je.
Prisjetio se Tin i prošlogodišnjeg Gradskog vrta i nevjerojatne situacije u finalu kada mu se usred vježbe odlijepila gimnastička kožica na rukama, no svejedno je uspio odraditi vježbu do kraja i osvojiti broncu.
”To je bila luda situacija. Nisam još vidio da se to nekome dogodilo. Nije se ni meni. Gimnastička kožica koja se lijepi na čičak, odvojila mi se na pola. Od kad smo bili klinci učeni smo da ako ti se zavoj malo odmota, ako se kožica malo rastvori, moraš odmah sići s preče. Ako se do kraja otvori, sletjet ćeš sigurno sa sprave, samo nećeš to kontrolirati i može biti jako opasno. U tom trenu kada sam skužio što se dogodio, pomislio sam ‘ili ću sad sići ili na neki način probati lupiti s rukom da se ipak pričvrsti’. Odrađivao sam još tri elementa dok sam razmišljao kako da to popravim i prije saskoka sam uspio lupiti. Bilo je dosta napeto. Možda je bilo ludo i možda bi bilo pametnije sići sa sprave, ali nekakav instinkt, adrenalin i želja da završim do kraja, ponijeli su me i na kraju sam uzeo i medalju. I opet sam u Osijeku doživio neku situaciju koju nisam nikada u karijeri. Iščupao sam se i iz nje, a nakon toga je došlo SP na kojemu četiri godine nisam napravio veliki rezultata i onda sam ga napravio. Srebro i norma za Pariz”, napomenuo je.
Kakvu prekretnicu onda priželjkuje od ovogodišnjeg Osijeka?
”Moram se još dogovoriti s trenerom, ali moguće je da ćemo isprobati najjaču vježbu. Osijek dolazi prije Europskog prvenstva i možda bih je baš u Osijeku mogao isprobati. Volio bih da budem dovoljno spreman za to. A Pariz… Ne mogu prognozirati medalje, koliko god želja postoji. Mogu prognozirati samo da ću dati maksimum. Olimpijske igre su uvijek nešto nadrealno, posebno. Tko u tom trenu bude bio u najboljoj formi i uz to ima dovoljno sreće da ga pogodi da ima dobar filing i da odradi dobro u kvalifikacijama, samo taj se može boriti za medalje. Ima nas puno. Ali, vjerujem u sebe. Nadam se da će Osijek opet biti prekretnica i da ću onda na OI odraditi najbolje”, konstatirao je.
Koliko je danas drukčiji nego prije tri godine kada je išao u pohod na Tokio?
”Puno sam drukčiji. Prije Tokija je bilo nešto na što nisi spreman. Mislim da nikad nisi spreman za ono što te čeka prvi put na Igrama. Kvalitetan si, vrijediš za medalju, ali na prvim Igrama si i ne možeš ni predvidjeti kakav je to osjećaj. To moraš osjetiti i mora ti se dogoditi da bi znao za drugi put. Tada sam bio u neznanju i s puno većim stresom nego što sam sada. Napokon je dolazilo nešto što sam sanjao, samo da nastupim na OI, a stres te jede. Možda je glupa usporedba, ali uspoređivao sam to s ljudima koji idu na ispit pa imaju stres. Pomislio bih ‘joj daj pa to je samo ispit, ako padneš ići ćeš na drugi, neš’ ti ispita’. Kad malo razmislim, ako je toj osobi to toliko bitno da je pod tolikim stresom, onda sam valjda i ja pod takvim stresom jer su mi OI toliko bitne. Sada ne osjećam ni približno takav stres i pritisak. Ja sam zbog tog stresa imao problema s leđima, bio sam puno frustriraniji na treninzima kada nešto ne bi išlo. Bio sam puno nezadovoljniji i izvan dvorane, a išao sam negdje gdje sam htio cijeli život. Trebalo je proći druge olimpijske kvalifikacije da shvatim da to još uvijek volim, da sam sretan kad to radim, da kako god Pariz prođe, da ću poslije biti sretan”, u dahu će Tin.
”Vjerujem da rezultat u Parizu neće utjecati na mene kao na osobu, da me to neće dotući ili uzdići. Napravio sam puno toga, znam da mogu još puno, ali nikada nisam sanjao da baš ja budem olimpijski pobjednik. Nikada ne idem na natjecanje da to baš moram osvojiti inače je smak svijeta. Znam se uzdići i nakon lošijih stvari, ali isto tako i uživati u uspjesima. Volim to što radim, dobro živim od toga, iako neki misle da to nije dovoljno nagrađeno, da bi trebao imati više, ali meni je OK i zahvalan sam na svemu što imam. Imam odlične prijatelje s kojima, ako imam vremena, volim biti svaki dan. To su moji prijatelji iz kvarta i skoro svaki dan se nađemo u istom kafiću, kod mog prijatelja Petra Fileša. S njima sam najopušteniji. Kad odem tamo, ali i bilo gdje drugo u Dubravi, ti me ljudi poznaju. Kad sam tamo nisam olimpijski i svjetski viceprvak, europski prvak. Tamo sam Tin. Gledamo tekme, igramo pikado, biljar, belu, što god, nema nikakve razlike između mene i mojih prijatelja. Volimo i pub kvizove, volim učiti nove stvari, a tek tu i tamo pričamo o gimnastici. Da pitate sedam mojih prijatelja, možda bi tri znalo da u utorak idem u Baku na prvi SK. To je jedna od stvari koja me zadržala na zemlji. Prijatelji”, istaknuo je.
Zato mu je jedino bitno da ga ”ljudi cijene kao osobu, a ne kao sportaša koji ima neke velike rezultate”.
”Imao sam neke situacije u zadnje vrijeme gdje bi ljudi imali neko mišljenje o meni jer me poznaju iz medija ili nastupa pa sam im prirastao srcu. Volio bih kad nekoga upoznam, da kad sjedi sa mnom sat vremena da skuži da sam skroz normalan. Običan. Vjerujem da nisam umišljen. Da, znam koliko vrijedim, cijenim sve što sam postigao i ponosan sam na to, ali želim da ljudi vide da ja cijenim bilo koga tko se trudi i radi, a još više cijenim ljude koji su sretni i zadovoljni sa svojim životom. Jer čini mi se da je to ipak najbitnija stvar u životu. Tin je skroz normalan dečko koji ne pati na neke prevelike materijalne stvari niti da se za njega čuje, zna ili da je bitan. Nadam se da je Tin isti kao i onaj prije 15 godina. To mi je u životu najbitnije”, zaključio je.