Portal SiB.hr u suradnji s Klubom navijača Bijelo-plavi donosi vam prvi iz serije članaka preuzetih iz časopisa Bijelo-plava Revija
Bijelo-plava revija časopis je u izdanju Kluba navijača
Bijelo-plavi, a čiji će se novi, treći broj, naći na kioscima
tijekom ovoga tjedna. U suradnji s udrugom, SiB.hr će vam
nekoliko puta godišnje donositi atraktivne tekstove koje ste
mogli pročitati u prethodnim brojevima, ali i najaviti sadržaj
novoga broja. U prvom članku donosimo priču arhitekta novog
osječkog stadiona, Mislavom
Salitrežićem, na Pampasu koji će se otvoriti ove
subote utakmicom protiv Slaven Belupa. Priču je u orginalnom
izdanju napisao Nikola Patković, a objavljena je
u drugom broju Revije.
Mislav Salitrežić – arhitekt Pampasa (Sirrah projekt)
“Svaki student arhitekture sanja o stadionima i aerodromima. To
su vrhunski projekti koji se većini ne dogode nikada u životu. I
da se to meni dogodi, i to još u mom gradu, u 31. godini života.
To je čudesno”, reći će nam Mislav Salitrežić, mladi osječki
arhitekt koji ispred projektnog biroa Sirrah
projekt potpisuje vjerojatno najveći i
najvažniji arhitektonski projekt u novijoj povijesti
Osijeka – novi stadion i nogometni kamp NK Osijek na
Pampasu, u kojeg od službenog otvorenja dijele još samo neke
sitnice i ”peglanja” priče oko toga kako će to otvorenje
izgledati.
Onaj najvažniji, građevinski dio, praktički je završen i pet
godina od početka radova priča je uspješno došla svome kraju.
Sirrah je, doduše, prema prvoj ideji da se na Pampasu izgradi
samo nogometni kamp, trebao biti zadužen za razrađivanje projekta
prema nečijim drugim nacrtima…
“No, tada su se ljudima koji su vodili klub javila ambicija da
grade stadion. Prvo su htjeli angažirati strane arhitekte ili
preuzeti neki projekt stadiona u Mađarskoj, ali je tadašnji
predsjednik Ivan Meštrović inzistirao da to bude
biro iz Osijeka, a mi smo ga uvjerili da možemo preuzeti i taj
kreativni dio koncepta”, prisjetio se Salitrežić korijena
ove iznimno složene i zahtjevne priče. Jer on osobno, kao i
velika većina arhitekata u Hrvatskoj, nikada nisu radili na
takvom projektu.
>> Pampas iz ptičje perspektive
Zadnji pravi kompleksni stadion izgrađen u našoj zemlji je Poljud
davne 1979. godine, što znači da nema puno kontinuiranog znanja u
projektiranju takvih građevina. Mislav k tome nije bio pretjerani
nogometni fan, na Osijekovoj je utakmici zadnji put bio kao
dijete protiv West Hama 1999. godine.
“To je značilo puno za moje osobno obrazovanje i timski
rad, pregledali smo preko 1000 stadiona, gledali kako su
ulazi, kako se izlazi, koje su kategorije, što pišu navijači po
društvenim mrežama, ima li negdje slika kada pada kiša, kako su
postavljeni reflektori, koje su se greške dogodile… Stadioni su
vrlo specifični, iznimno skupi i kompleksni, na njima radi po
nekoliko stotina inženjera. To je izazov. Možemo li mi to?
Možemo, ali naravno da nas je bio strah, jer je velika
odgovornost, morali smo opravdati povjerenje. Dodatno, to je
projekt koji je vrlo vidljiv u javnosti i svatko ima neki svoj
komentar, ideju, želju…, jer se to smatra “našim””, kaže
naš sugovornik, koji je ipak imao i dobre primjere iz prakse u
svijetu.
Imali ste i UEFA “stadionsku Bibliju”, debeli
priručnik za gradnju stadiona sa svim propisima, pravilima i
savjetima za stadion UEFA kategorije IV. Tu je i HNS, koji ima
osobu zaduženu za pregledavanje takvih projekta, dakle struktura
koja je olakšala posao projektiranja i omogućila da budete
kreativni.
“Puno toga nam je definirala pozicija uz Dravu,
a htjeli smo postići da stadion, iako manjeg kapaciteta, izgleda
monumentalno, ali opet da to bude nježno, da ne bude betonski
brutalizam, jer je velika većina konstrukcije armiranobetonska,
te da paše uz okoliš, uz rijeku, zelenilo, hipodrom… Htjeli
smo, dakle, izbjeći da stadion izgleda maleno, kao slični
stadioni po svijetu, jer bi to bilo neprimjereno lokaciji. Jedan
od prvih momenata bili su zakrivljeni rubovi, da tribine na
svojim kutevima nisu poligonalne, nego da su zakrivljene. Kada se
danas gleda iznutra ili ispod, onda to teče kao što teče rijeka.
Također, požarni i evakuacijski propisi točno propisuju koliko
mjesta može biti u pojedinom sektoru, zatim koji su kutevi
gledanja, čime dobijate parametre kako ljudi sjede i kako izgleda
ta školjka. Onda je to trebalo u nešto odjenuti i dolazimo do
ključa za postizanje monumentalnosti, a to je
krov”, pojašnjava Salitrežić i nastavlja: “Dobili smo krov
koji jako strši van u odnosu na tribine i daje optičku iluziju da
stadion ima veći kapacitet nego što stvarno ima. To, također ima
i praktičnu svrhu, jer daje zaštitu okolnom prostoru. Time smo
dobili i prostor na vrhu tribina za famoznu Sky promenadu. No,
meni osobno najvažnija odlika su okolni stupovi promjera 30 cm,
koji tvore jedan gotovo kvadrat koji u kombinaciji s oštrim
bridovima krova daje monumentalnost”, istaknuo je projektant
stadiona.
Nježno bijela boja i mliječna fasada od polikarbonatnih
ploča, odnosno arhitektonskog tekstila koji je
postavljen na tzv. televizor na zapadnoj tribini i na koji se
mogu projicirati slike, odabrani su kako bi istaknuli zgradu u
prostoru, ali i kako bi ljudima izvana omogućili da vide sjene
ljudi koji se kreću unutra i dobiju sliku kako je to prostor u
kojem se odvija život. Po noći, pak, kada se upale reflektori i
LED rasvjeta na fasadi, koja će dati prepoznatljivu
‘bijelo-plavu’ boju, stadion će dobiti i taj simbolički osječki
štih. Boje se, pak, prigodno mogu i mijenjati, ali poanta je da
objekt ”zrači u prostoru”.
Salitrežić ističe kako su stadion i kamp projektirani da mogu
živjeti 24/7. Dodaje kako je u cijeloj priči
važna i društvena dimenzija ovog projekta, koji će tom dijelu
grada udahnuti novi život.
>> Pampas se zazelenio, krenulo i opremanje interijera
“Ovaj projekt nije važan samo za klub i navijače, jer sportska
infrastruktura svugdje u svijetu definira i društveni život,
postaje mjesto okupljanja. To je bila i poanta kada smo počeli,
da se ne napravi nešto što je zatvoreno samo u sebe, negdje na
periferiji grada, gdje je slabije dostupno. Ovdje uz Dravu, na
Pampasu imamo povezanost ljudi i rijeke, a znamo
da je Osijek grad koji je jako vezan uz svoju rijeku, promenada
je jedan od najboljih urbanističkih ostvarenja općenito u
hrvatskim gradovima. Sada se gradi i nova Gimnazija, stvara se
jedan novi urbani prostor koji gradu možda i nedostaje”, dodaje
on.
Cijelo vrijeme ste imali dobru suradnju s investitorom, odnosno
drugim dionicima u projektu?
“Investitorima iz Mađarske svaka čast na tome što su
ustrajali. Naravno, bilo je i teških trenutaka, ali sve
smo ih prebrodili. Treba reći da je tijekom izgradnje bilo i
objektivnih poteškoća, uz dvije godine pandemije od kojih smo
godinu dana sjedili zatvoreni po kućama, pa enormna poskupljenja
sirovina i materijala… Mi smo utrošili oko 20.000 radnih sati,
a gdje su vanjski suradnici, investitor, nadzorni inženjeri,
izvođači radova, njihovi kooperanti, gradske službe… Svi smo
uspjeli sačuvati živce. Inače, spomenuta UEFA knjiga navodi da se
ovakvi projekti rade pet godina. Eto, mi smo u tim
gabaritima…”, zadovoljan je Salitrežić.
Dakle, po UEFA-i, stadion se i trebao graditi pet godina?
“Moram reći da je bilo vrlo zanimljivo raditi sa investitorom kao
što je NK Osijek. Počevši od gospodina Meštrovića koji je odigrao
važnu ulogu, vjerojatno i presudnu da se stadion izgradi. On nam
je dao i neke dobre ideje i smjernice za projekt, pokazao se kao
čovjek koji se jako dobro razumije u arhitekturu i umjetnost
općenito. Da ne spominjemo sve ostale stručne službe kluba koje
su pratile ovaj projekt iako je svima bilo to jedno stresno i
novo iskustvo. Ovo je stvarno grandiozna priča za naš
grad i pomalo i dalje nestvarna.”
Lokacija? Znam da je oko toga bilo prijepora i nemam ništa protiv
da se o tome raspravlja. Bilo je priča oko raznih lokacija, no na
kraju se Klub odlučio za Pampas.
“Mišljenja sam da je ovo vrlo interesantna lokacija upravo za
ovakvu, sportsku, namjenu. Buduća povezanost sa promenadom i
ostalim sadržajima u blizini stvara jedan novi gradski prostor,
odnosno vrijednost. Pazilo se i na zelenilo, pa je projektom
predviđeno nekoliko stotina novih sadnica
drveća. Nama je čast što smo sudjelovali u tome”, on će
na temu lokacije.
Priznajete kako ste u međuvremenu saživjeli s klubom…
“Do ovog projekta nogomet me uopće nije zanimao, a sada sve
pratim, rezultate, bdijem nad time hoćemo li sljedećeg ljeta
igrati u Europi… Svi smo se emotivno vezali pa sada o
Klubu govorimo ”Mi”“, zaključio je projektant novog
Osijekovog stadiona.