Zvonimir Kolak poručuje kako od nogometa ne odustaje. Kao i da odlazak iz Kluba ne znači "Zbogom" već "Doviđenja"
ŽNK Osijek oprostio se od Zvonimira Kolaka,
trenera koji je čak 12 godina svoje karijere dao bijelo-plavim
djevojkama i njihovim uspjesima na domaćim i inozemnim
travnjacima. Od čovjeka koji je posvetio život nogometu, te koji
je predanim radom napunio vitrine ŽNK Osijek pobjedničkim
pokalima.
Kolak je rođen 1952. godine, u Osijeku, a za sebe kaže da je
pravi Esseker od glave do pete. Naime, u gradu na Dravi je
završio fakultet, zaslužio mirovinu u OLT-u i privatnom
poduzetništvu, te paralelno, nakon igračke karijere, čak 40
godina stajao uz bijelu crtu na travnjacima. U ŽNK Osijek došao
je kako kaže privremeno, da bi upravo u ovome Klubu doživio
vrhunac svoje trenerske karijere.
“Kao igrač prošao sam nogometnu školu NK Osijeka gdje sam dobio i
svoj prvi ugovor, a nogometnu karijeru završio sam nakon povrede
u 29. godini. Potom sam kao trener volontirao u mlađim
kategorijama NK Metalca, školovao se za trenera nogometa pri
fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu i preuzeo pionire, a
kasnije i seniore u “Metalcu”. U ŽNK Osijek došao sam u veljači
2011. godine. Tada je trener seniorki bio Pavao Majer koji je
zbog zdravstvenog stanja morao napraviti pauzu od trenerske
pozicije. U to vrijeme ja sam u NK Osijeku bio trener mlađih
kategorija i na poticaj Uprave prešao sam na poziciju glavnog
trenera u ŽNK Osijek. Dogovor je bio da ostanem samo 6 mjeseci,
dok se Majer ne vrati. No, sudbina je htjela drugačije i Majer se
zbog zdravstvenog stanja nije vratio. Tu smo godinu završili kao
prvaci, igrali smo kvalifikacije za Ligu prvaka gdje smo bili
među 32 najbolja kluba u Europi. Kada su ti svi uspjesi “sjeli”
ponuđeno mi je da ostanem. I ostao sam, u kontinuitetu gotovo 12
godina.”
Svoju trenersku karijeru u ŽNK Osijek Kolak dijeli na dva djela.
Prvi koji je u Klubu proveo kao trener seniorki, i drugi u kojemu
je preuzeo Školu nogometa kao trener kadetkinja.
“Od 2011. godine sa seniorskom ekipom osam godina za redom
osvojio sam prvenstvo i Kup, a dva puta smo prošli i
kvalifikacije za Ligu prvaka. Mogu slobodno reći da je to
razbolje bilo zlatno za moju trenersku karijeru. Sve što mi je
bilo najljepše vezano uz nogomet dogodilo se tada, posebno između
2016. i 2018. godine. Kada sam preuzeo u potpunosti seniorsku
ekipu taman je bilo vrijeme za izmjenu generacija koju je Majer
netom započeo. Bio je to stresan proces, ali jako uspješan. Iz
njega je izašao val velikih igračica od kojih neke i danas
igraju, poput Maje Joščak, Kristine Nevrkle, Izabele Lojne. One
su tada bile u punoj snazi, uvijek na treningu redovne, uvijek
davale 100 posto od sebe. Zajedno smo rasli. Ja kao trener, one
kao igračice. No, nikako ne želim umanjiti posljednje tri i pol
godine koje sam proveo u ŽNK Osijek Školi nogometa gdje sam
preuzeo kadetkinje. One su se tada natjecale u drugačijem
formatu, igrajući utakmice unutar županije, uz periodična
okupljanja na nacionalnom nivou. Tu smo dvije godine osvojili
prvo mjesto. S kadetskom sam ekipom i prešao na aktualni sustav
natjecanja u kojemu smo jednom bili drugi i na kraju posljednje
sezone peti. No ono što je najvažnije, radio sam ponovno s jednom
novom generacijom igračica koje trenutno postepeno prelaze u
seniorke. Uz sad već standardnu prvotimku Barbaru Živković,
seniorsku karijeru u ŽNK Osijeku polako započinju i Klara
Barišić, Ana Bodza…”
Uz trenersku poziciju u ŽNK Osijek, Kolak je nekoliko godina
proveo i na čelu ženske nogometne reprezentacije. Od 2014. do
2016. godine kao trener i izbornik uz bok Marije Damjanović, a do
2017. godine samostalno u ulozi izbornika.
“U to vrijeme igračice ŽNK Osijek bile su najbolje igračice u
Hrvatskoj. U kojem razmjeru pokazuje primjer da je od 18
djevojaka u reprezentaciji u prosjeku bilo 11 igračica iz ŽNK
Osijek. Kada sam odlazio okupljati reprezentaciju sa sobom sam
vodio gotovo cijelu prvu ekipu Kluba! Bilo je to stvarno posebno
vrijeme. Što se rezultata tiče, obzirom da smo uvijek za
protivnike, između ostalih, imali jake njemačke i ruske ženske
nogometne reprezentacije, postigli smo najbolje što smo mogli u
tu vrijeme. Svakako smo ostvarili dobar međunarodni pomak prema
naprijed. Kada sam preuzeo reprezentaciju Hrvatska je bila na 38.
mjestu u Europi i 75. mjestu u svijetu, a kada sam ju napustio
došli smo po rejtingu između 32. i 33. mjesta u Europi, a na
svjetskoj razini na 67. mjesto.”
Svi ovi uspjesi Zvonimiru Kolaku svakako daju za pravo na glas
promišljati o budućnosti ŽNK Osijeka, o prednostima i
nedostatcima pozicije u kojoj se Klub trenutno nalazi.
“Posljednje dvije godine ženski nogomet je doživio uzlet. Krovne
organizacije poput FIFA-e i UEFA-e, okrenule su se prema ženskom
nogometu i počele u njega ulagati. Što je presudno. Bez ulaganja
nema napretka jer je najvažniji segment za ozbiljnu, nogometnu
ekipu kvalitetna infrastruktura. To je ujedno ono što ŽNK Osijeku
trenutno nedostaje za titulu. Ja tvrdim da ŽNK Osijek sada ima
najbolje igračice, to uopće nije upitno. No, uz sve napore Uprave
Kluba, na žalost, nema infrastrukturu koja može pratiti tu
igračku kvalitetu. Na “Mačkamami” su na kraju sezone na jednom
terenu paralelno trenirale mlađe pionirke, starije pionirke,
kadetkinje i seniorke. Utakmice “A” ekipa svaku polusezonu igra
na nekom drugom travnjaku. Djevojke su željne igre, pobjeda,
spremne, ali problem je nedostatak travnjaka uz koji se veže
osjećaj pripadnosti. Nedostaje im “gnijezdo” u kojemu se redovno
trenira bez ometanja, na kojemu se igraju utakmice, na koje
dolazi publika. Iza osvojenog prvog mjesta jedne ekipe stoje
redom: predsjednik kluba, tajnik, trener, “oružari” i kontinuitet
u svakom smislu. Spas za ŽNK Osijek bio bi “Pampas”, nove
prostorije, stalan teren, da djevojke znaju gdje im mjesto.
Također, i u trenerskom smislu važno je osigurati kontinuitet. Ja
sam osvajao s djevojkama prvenstva djelom i jer sam bio s njima 8
godina bez prekida. Dovoljno mi je bilo da ih pogledam da znam
kako dišu. I to ŽNK Osijeku sada nedostaje. Druge ekipe koje su
visoko na ljestvici u spomenutim segmentima imaju bolju startnu
poziciju. U Zadru, Zagrebu, Splitu imaju svoj nogometni dom. Zbog
toga na njih i službene osobe, suci i krovne institucije
drugačije gledaju. Doživljavaju ih ozbiljnije, prilaze im s većom
dozom poštovanja. To nije nešto što treba zanemariti. Svim srcem
se nadam da će Osječke prvoligašice prigrliti muški nogometni
klub i tako im pomoći ostvariti visoke ciljeve, već u sezoni koja
kuca na vrata.”
Zvonimir Kolak poručuje kako od nogometa ne odustaje. Kao i da
odlazak iz Kluba ne znači “Zbogom” već “Doviđenja”.
“Nogomet ostaje u ljudima kao što sam ja. Uvijek će biti sastavni
dio mogao života. Ja sam nogometni trener, ne mogu se od toga
odvojiti. Moja obitelj i svi koji me poznaju to znaju, i ništa
drugo niti od mene niti ne očekuju. No, bez obzira na moje godine
ne osjećam se spremno preuzeti neke druge pozicije u ŽNK Osijek
koje su mi ponuđene, a i kao trener kadetkinja, moram priznati,
da sam sve teže počeo podnositi gostujuća putovanja. Drago mi je
da je Uprava Kluba to shvatila, i da smo se nakon toliko
prekrasnih zajedničkih godina rastali prijateljski, bez gorčine.
Da odlazim samo s puno lijepih uspomena na sve igračice i
vrijedne ljude s kojima sam radio. Dosta tih uspomena odnosi se
na Branka Perkovića koji je bio uz mene kao trenera. Bio je
čovjek velikog srca i duše, živio do posljednjeg daha za nogomet.
Nisam do sada spomenuo ni Violetu Baban, a to ne smijem
propustiti kada pričam o divnim ljudima iz ŽNK Osijek. Ona je
bila moja kapetanica, fantastična osoba, odlična igračica,
“ljepilo” ekipe. Posebno mi je drago da ni nakon prestanka
igračke karijere nije otišla iz Kluba. Uvijek je tu negdje. Tako
nikada neću ni ja. Vidimo se već na slijedećoj utakmici!”