"Ovakva jedna titula mi je samo poticaj za dalje, da budem još bolja."
Kapetanica ŽNK Osijek, Izabela Lojna, proglašena
je najboljom igračicom 1. HNLŽ u sezoni 2020./2021. od strane
Hrvatske udruge Nogometni sindikat, te time dobitnicom HUNS-ovog
Trofeja Nogometaš.
Tim povodom odlučili smo podijeliti intervju s ovom sjajnom
djevojkom.
Kako si primila vijest o tituli najbolje igračice
1.HNLŽ?
“Normalno je da me titula nabolje igračice veseli, svakom je u
cilju biti najbolji u onome što radi, tako i meni. Želim
zahvaliti svojim suigračicama, bez njih moj uspjeh ne bi bio
moguć. Kao i svima koji su glasali za mene, prepoznali moj rad.
Proglašena sam najboljom jer su tako odlučile igračice drugih
klubova, moje rivalke, to doživljavam kao svojevrsno priznanje
struke. Jer koliko god da smo mi prijateljice izvan terena, kada
traje utakmica nismo na istoj strani. Ovakva jedna titula mi je
samo poticaj za dalje, da budem još bolja.”
Što je za tebe obilježilo sezonu 2020./2021. u
1.HNLŽ?
“Kruna sezone za mene je bila osvajanje prvenstva – ŽNK Osijek na
prvome mjestu. Došli smo i do finala Kupa, osvojili futsal ligu
odmah u prvoj godini kako smo se prijavili za sudjelovanje. Sve
je to bilo sjajno. Igrali smo i Ligu prvakinja, prema novom
formatu natjecanja ušli smo među 28 najboljih ekipa Europe pod
kapom UEFA-e. To je najbolji rezultat u povijest ŽNK Osijek i na
to sam ponosna. Na žalost nismo imali sreće proći još dalje,
presudila nam je uzvratna utakmica protiv Breidablika u kojoj smo
imali priliku pobijediti. Bile smo spremne, ali primile smo
golove iz naših grešaka koje se ne smiju događati u takvim
utakmicama. No, i to je iskustvo više, poticaj da radimo
kvalitetnije, da ponovno osvojimo titulu državnih prvakinja i
pokušamo u Ligi prvakinja sljedeće godine napraviti još bolji
rezultat.”
Kako ocjenjuješ aktualnu sezonu? Prognoziraš ono što
dolazi?
“Nije počelo najbolje, prvu utakmicu protiv velikih rivala,
Splita, smo izgubili. Bilo je to prevelik i prebolan poraz nakon
niza uspjeha. Možda je tomu presudilo što smo se maksimalno dali
u Ligi prvakinja zbog koje smo propustili početak prvenstva pa
nam je utakmica sa Splitom bila prva u aktualnoj sezoni. No, sve
se da nadoknaditi. Imamo još tri utakmice s njima, i svjesni smo
da moramo sve tri pobijediti ako želimo biti na vrhu. Najprije
prvu sljedeću utakmicu, i to s najmanje četiri razlike ako želimo
s prvog mjesta ući u play-off s obzirom na to da
trenutno imamo bolju gol razliku od njih. Ja mislim da mi to
možemo! No, čak ako u play-off uđemo s drugog mjesta
moramo svakako u narednim utakmicama pokazati zašto smo pošle
godine uzeli titulu! Želim napomenuti i kako nama ŽNK Split nije
jedini protivnik. Imamo mi još puno utakmica s kvalitetnim
ekipama. Tu su Dinamo, Rijeka, Agram, nikoga ne podcjenjujemo.
Smatram da u 1. HNLŽ trenutno ima onih koji mogu iznenaditi.”
Kako je izgledao tvoj nogometni put?
“Iako sam zbog rata 1992. rođena u Puli, odrasla sam u svome
Otoku, kraj Vinkovaca. Živjela sam u maloj ulici gdje su mi
jedino društvo mojih godina bili dječaci tako da nisam imala puno
izbora kada su u pitanju bile igre. Oni su igrali nogomet po
cijele dane, pa sam i ja. Samo lopta, lopta i lopta. I zavoljela
sam igru. Kada sam krenula u školu, to se nastavilo. Svaki odmor
igrala sam s dečkima nogomet. Dečki su onda jednom pitali svoga
trenera, Vladimira Dragića, hoće li me primati u ekipu, u NK
Otok, i on je pristao. Prvi mi je pružio priliku na kojoj sam i
danas zahvalna. Igrala sam s njima šest mjeseci, i onda prešla u
ŽNK Ivankovo gdje sam provela gotovo tri godine. Prilikom
prijateljskih utakmica zapazili su me iz ŽNK Osijek, i tako sam u
sezoni 2009./2010. prešla u ŽNK Osijek. Najprije privremeno za
Ligu prvakinja, a onda su me ostavili. I evo, ide dvanaesta
godina, još sam tu, sada drugu godinu kao kapetanica. Iako ne
mogu reći da nisam imala priliku promijeniti klub, zaigrati u
inozemstvu. Za nekim ponudama možda i malo žalim, kao što je
prilika da zaigram u njemačkoj ženskoj nogometnoj ligi. Voljela
bih da sam na taj način, u tim godinama, iskušala “gdje sam”,
koliko sam dobra u tim inozemnim okvirima. No, srce nije dalo,
nisam mogla otići.”
Što te to veže uz ŽNK Osijek? Što općenito igračice veže
uz ŽNK Osijek? Nisi jedina s dugim stažem u bijelo-plavom
dresu.
“Tko god da je došao u ŽNK Osijek imao je samo riječi hvale i
najljepše uspomene na vrijeme provedeno ovdje. Kod nas se
generacijama kako na terenu, tako i izvan njega, osjeti neka
povezanost koje drugdje nema. Kao obitelj smo. Otvoreni smo,
prihvatimo svaku igračicu koja dođe, bez obzira od kuda dolazi.
Bilo je kod nas cura iz Srbije, sada imamo jednu suigračicu iz
BiH. Prema svima jednako. Jednom kada je netko dio ŽNK Osijek,
onda je dio naše priče u kojoj se svi borimo za isti grb. I nema
dalje. Isto je i s djevojkama koje prijeđu iz mlađih kategorije u
seniorke. Uvijek jedna drugu podržavamo.”
Podržava li tebe u nogometnoj karijeri obitelji?
“Od prvoga dana kako sam ozbiljno zapela za nogomet moja je
obitelj bila uz mene. Mama k’o mama, uvijek s dozom brige da se
ni bi ozlijedila, a tata k’o tata pun ponosa. Sjećam se kada me
vodio kupiti prve kopačke i dao mi da si izaberem koje god želim.
Sve su to naizgled male stvari koje mi znače. Puno mi općenito
znači podrška obitelji, lijepo je osjetiti kako su svi ponosni na
mene. Mama, tata, brat, sestra, tetka moja. Ma ona najviše, svuda
se hvali sa mnom. Dolaze na utakmice. Ja sam u Osijeku, oni u
Otoku, ali među nama se to ne osjeti.”
Naslovnice novina su te pune kao “policajke koja zabija
sjajne golove”. Što stoji iza te priče?
“Kada je došla na red srednja škola upisala sam Obrtničku školu u
Vinkovcima, za odjevnog tehničara, bez posebnog cilja, tek da
završim neku školu. Već u to vrijeme shvatila sam se da je
nogomet ono što me zanima. Ali kako se kod nas dugoročno ne može
ipak živjeti od nogometa odlučila sam kasnije trbuhom za kruhom u
policiju. Nije bilo lako. Najprije nisam uspjela upisati
Akademiju iz prve jer nisam imala dovoljan indeks tjelesne mase,
oni su tražili da bude minimalno 20, a ja sam imala 19,3! Do
sljedeće godine sam to uspjela navući na 20,1 pa sam “upala”. Ni
sam proces školovanja nije bio lak. Buđenje u 6, deset minuta
kasnije već trčanje i s trčanja ravno u odoru. Red, rad i
disciplina. Imala sam sreću što me nogomet za takvo što
pripremio. Imala sam kondiciju, izdržljivost. Danas radim u
graničnoj policiji, PGP Beli Manastir. Dobro sam se snašla.
Kolege su odlični. Gledaju utakmice, navijaju, ali i dobijem
porciju kada ne igram dobro. Kao ono, imala si slobodan dan, a
nisi baš bila na visini zadatka. Ali sve je to prijateljski.”
Kakvom vidiš budućnost ženskog nogometa u
Hrvatskoj?
“U Hrvatskoj je ženski nogomet nedovoljno razvijen. Za bolju
budućnost u klubove bi trebali više ulagati i sponzori i krovne
institucije da bi došli na razinu na kojoj je danas ženski
nogomet u Sloveniji, Srbiji ili Mađarskoj gdje je situacija po
tome pitanju bitno bolja nego kod nas, a takav odnos “snaga” nije
bio uvijek. Sve to sporo ide. Ono što je dobro je da se danas
puno više ulaže u mlađe kategorije igračica. One sada imaju
kvalitetnu ligu. No to je sve premalo ako se uzme u obzir da UEFA
i FIFA zadnjih godina ženski nogomet propagiraju kao sport 21.
stoljeća.”