Stanko Mršić – nepoznata strana trenera NK Osijeka

- Trener sam koji je gotovo uvijek radio u manjim klubovima i, na žalost, nemam naslove i trofeje. No, bilo je nekoliko većih uspjeha. Recimo, 2000./2001. s Osijekom sam šest mjeseci bio na prvom mjestu...

Od prošloga tjedna, najmanje do kalendarskog završetka ljeta, vaš omiljeni regionalni dnevni list Glas Slavonije odlučio je čitateljima u rubrici “Laganini” ponuditi seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim poznatim i manje poznatim osječkim “facama”, u kojima će minuciozni novinar Tomislav Levak pokušati iz njih izvući stvari koje su o njima do sada bile manje poznate javnosti.

Sada je red došao na Stanka Mršića, trenera NK Osijek, koji je ovih dana počeo “europske bitke”. Novinaru je tom prigodom ispunjena dugogodišnja želja – da u dresu voljenog kluba istrči na travnjak stadiona Gradski vrt! Nakon što je, žonglirajući i tresući mreže, Mršića pokušao uvjeriti da je još jedan u nizu neotkrivenih velikih nogometnih talenata, on mu je spremno otkrio “drugu stranu Stanka”. Bez unaprijed predočenih pitanja i bez autorizacije.

U povijesti 1. Hrvatske nogometne lige evidentirani ste kao trener rekorder, s najviše utakmica koje ste vodili, gotovo 400, i to trenirajući Osijek, Cibaliju, Zadar, Šibenik, Varteks i Međimurje. Koju posebno pamtite?

– Ukupno sam vodio sigurno tisuću utakmica. Uz ovih 400 u 1. HNL, tu je još bar 600 mlade reprezentacije, prijateljskih, nižerazrednih klubova… Bilo je dosta dobrih utakmica, a poseban je gušt pobjeđivati Dinamo i Hajduk. Pamtim strašnu utakmicu Hajduk – NK Osijek 5:4 iz 1999. i 1:0 pobjedu Osijeka protiv Dinama usred Maksimira u jesen 2000.
Jednom i izbornik

Što smatrate svojim najvećim uspjehom, a što najvećim neuspjehom u trenerskoj karijeri? Koja utakmicu pamtite kao najbolju, a koju kao najgoru?

– Trener sam koji je gotovo uvijek radio u manjim klubovima i, na žalost, nemam naslove i trofeje. No, bilo je nekoliko većih uspjeha. Recimo, 2000./2001. s Osijekom sam šest mjeseci bio na prvom mjestu, a sada i u finalu Kupa, s Cibalijom do posljednjeg kola bio u konkurenciji za prvaka Hrvatske, a Zadar sam svojedobno spasio od ispadanja… Najljepše mi se sjetiti 2:0 pobjede Osijeka protiv Rapida u Beču “zlatne jeseni 2000.”, a najgora u sjećanju mi je ostala utakmica Osijeka sa Slavijom u prosincu iste godine, kada smo u posljednjim minutama ispali iz Kupa UEFA. Zbog nje ću vjerojatno živjeti tri-četiri godine kraće.

Navijači Osijeka i Cibalije ne vole se još od poznatog finala hrvatskog kupa 1999. godine. Kako tumačite da Vas vole i jedni i drugi?

– Mislim da se predugo vuku repovi oko te utakmice i da se sve treba što prije zaboraviti. Osijek i Vinkovci su na 30-40 kilometara udaljenosti i trebaju jedni druge… Što se tiče mene, ljudi pamte fer i korektan odnos. Vjerojatno pomaže i što sam tip koji pomaže prijateljima i voli različita društva.

Nedavno ste, kao trener Cibalije, odnijeli vodu s klupe svojega kluba žednim pripadnicima Kohorte, dakle navijačima NK Osijek. Je li Vam to netko od Vinkovčana zamjerio?

– Iskreno, bilo je pojedinaca koji su galamili s tribina, ali ne osvrćem se na takve. Lijepe uspomene vežu me i uz Osijek i uz Vinkovce, kao i uz Zadar, Šibenik…

Što mislite, hoćete li ikada dobiti priliku voditi hrvatsku A reprezentaciju?

– Da je bilo imalo pošteno, odavno bih bio izbornik ili trener A reprezentacije, ali nisam ni u jednoj “klapi”. Do sada je uglavnom bilo “po mami i tati”. Ali, lomit ću ih radom i poštenjem, jednom će me morati izabrati.

Imate li i danas na utamicama neku “hamajliju” kao što je prije 12 godina bila legendarna crvena majica?

– Uvijek imam nešto crveno na sebi. Ove sezone, recimo, nosim crveni sat i nešto za oštro žensko oko – gaće.

Zbilja? Neću vas pitati da mi dokažete… (smijeh)

Što biste bili u životu da niste nogometni trener?

– Hm, teško nešto drugo… To najviše volim i jedino želim. Iskreno, nikada nisam razmišljao o tome.

Dobro, a što ste po struci?

– Završio sam srednju trgovačku školu, ali nikada nisam razmišljao o tome da ću biti trgovac. Završio sam DIF za višeg sportskog trenera, a fali mi još koji ispit na Višoj ekonomskoj školi. Nešto bih radio, kao menadžer ili u marketingu. Ali opet bih bio blizu nogometa.
Vic o plavuši

S obzirom na to da niste nikada bili izvan HNL, govorite li neki jezik?

– Služim se pomalo i francuskim i engleskim.

Recite mi jednu jednostavnu rečenicu na nekom od ta dva jezika.

– Evo: Quel est votre nom? To ti znači: Kako se zoveš?

Tomislav, drago mi je… A koja Vam je omiljena vrsta glazbe ili izvođač?

– Budući da sam već dugo u Slavoniji, volim slušati tamburice, posebno Zlatne dukate. Od domaćih izvođača dragi su mi i Dražen Zečić, Mladen Grdović, Intrade i druge klape. Od stranih tu su Freddie Mercury i Johnny Cash.

Za nogometaše i trenere tvrde da nisu baš načitani. Kako Vi stojite s knjigama? Čitate li što?

– Trenutačno se bavim psihologijom sporta i zato najviše čitam takve knjige.

A znate li gdje se nalazi zgrada HNK u Osijeku?

– Znam, kako ne bih znao. Blizu kavane Waldinger… (smijeh) Išao sam i na nekoliko predstava tamo.

Da? Koje? Možete li nabrojiti bar tri predstave iz repertoara HNK koje pamtite?

– Ne znam naslove, ali bio sam na dvije predstave u kojima je glumila mlada osječka studentica glume Ivana Gudelj, kći mojeg prijatelja Ivana. Jedna je bila prije godinu dana (“Leda”, nap. a.), a druga je bila prije, tako, dva-tri mjeseca (“Sinovi umiru prvi”, nap. a.). Svidjele su mi se.

O Vama kruži priča da ste veliki šarmer. Je li to istina?

– Pa, ja sam šarmer na poseban način. Volim ljude, komunikaciju s njima, družiti se, popiti piće… Volim zapjevati, pojesti i popiti, čovjek sam koji uživa u životu. Nisam tip koji sjedi kod kuće, što je vjerojatno i zbog stila života. To mi i žena prigovara.

Kao pravi veseljak, ispričajte prvi vic koji Vam padne na pamet.

– Hm… evo. Što radi plavuša na dnu rijeke? J..e se ko štuka!

Gadan… I po plavušama. Kakve žene volite? Crnke, plavuše, brinete, zgodne, pametne…?

– Meni su gotovo sve žene drage, svaka na svoj način. Ne volim one koje hoće glumiti muškarca… Volim nježnost, simpatičnost, pamet… Što se tiče boje kose, nisam opterećen nijansom crne. Jer mi je žena crna, naravno.(smijeh)

A s kojom biste hrvatskom glumicom ili pjevačicom voljeli otići na večeru i bolje je upoznati?

– Sa Sanjom Mršić. Dakle, mojom ženom. Ali ona nije ni glumica ni pjevačica. (smijeh)

Svaka čast na izboru, ali ozbiljno Vas pitam.

– Ma, nemam prevelikih želja u tom smislu. A ako i imam, ne smijem ih javno reći… (smijeh) Na večeru bih možda izveo Doris Pinčić, moju dragu susjedu iz Zadra, Laru u “Larinom izboru”.

Umjesto večere vani, biste li nekome znali skuhati večeru?

– Uh, i te kako bih znao. Sva moguća jela… Kuham i pripremam sve, od slavonskih do dalmatinskih specijaliteta, od roštilja i fiševa preko janjetine do ribe na gradele. Imam hrpu knjiga recepata.

Ponekad možda i zapjevate kakvu gangu dok kuhate… Hajde, brzo, izbacite stih omiljene gange, koja je popularna kod vas u Imotskom.

– Evo: “Mala moja, kako se ne stidiš – ja je željan, a ti na njoj sidiš”. Ili manje izravna: “Ja sam svoju i brija’ i šiša’ na kominu ‘di se pura miša”.(smijeh)

Nije loše… (smijeh) Zaslužili ste za kraj Vi meni postaviti pitanje, bilo koje.

– O.K… Koja je tvoja velika nogometna želja?

Pa, da zaigram za NK Osijek, naravno… I zato još jedno pitanje: Koliko bih Vam morao platiti da me u jednoj utakmici NK Osijek uvedete u igru, bar nakratko? Naravno, uvjet je da sam registriran za klub i da je rezultat visoko u Osijekovu korist.

– Morao bi dovesti zgodnu susjedu…(smijeh) Zezam se, naravno. Ne bi trebao ništa platiti, ali bi morao proći bar mjesec dana treninga i prijateljskih utakmica. Mislim, ako je mogao Mirko Filipović za Cibaliju, zašto ne bi ti za NK Osijek. I rezultat ne bi trebao biti visok. Jedan igrač ne može puno zeznuti.