Ipak je došao kraj ambicijama "Vatrenih" na Svjetskom prvenstvu. Ugasile su se u Areni Pernambuco i umjesto priželjkivanog puta u Fortalezu, naši dečki su već na odmoru, daleko od Brazila.
Nije to baš lako priznati, ali Meksiko je ovoga trenutka
bolja i kompaktnija reprezentacija od Hrvatske. U to smo
se uvjerili u ponedjeljak u Recifeu i praktički nemamo za čime
žaliti, kada još jednom odvrtimo film utakmice u kojoj smo bili –
slabiji protivnik.
Naravno da sam, kao vjerojatno i svi vi, očekivao puno više od
Kovačevih izabranika, ali se pokazalo da su Meksikanci uigraniji,
čvršći i učinkovitiji kao momčad. Bez obzira na priču o
pojedinačnim igračkim (i tržišnim) vrijednostima, što u ovom
dvoboju nije bilo presudno. Naprotiv, uopće se nije odrazilo na
terenu. Znali smo da nam odgovara jedino pobjeda, međutim, jedno
su želje i očekivanja, a realnost ipak nešto sasvim drugo.
Meksički je izbornik Herrera odlično pročitao igru naše selekcije
i osim jalove inicijative, koju su ovaj puta nevidljivi Modrić i
suigrači imali tijekom susreta, ništa se značajnije nije događalo
pred vratima Ochoe koji je bio gotovo posve besposlen sve do same
završnice…
Ne može se reći da nam momčad nije bila napadački postavljena,
ali nije igra na travnjaku baš uvijek preslik onoga što se
dogovara na sastancima uoči utakmice. Nešto se, dakako, pita i
protivnika, a on je pokazao više, to uopće nije dvojbeno. Možda
nam je djelovao bahato taj meksički optimizam, no očito je imao
pokriće. “Zeleni” su se postavili tako da su Mandžukić i Olić
bili potpuno odsječeni i bezopasni, Perišić dobro blokiran u
prilazima šesnaestercu, a Rakitić i posebice Modrić udaljeni od
opasne zone.
I stoga je Hrvatska uglavnom izgledala sporo i bezopasno, bez okomitih lopti i proboja po bokovima, što su Meksikanci potpuno neutralizirali. Ne bih se složio s Kovačem i stavom naših reprezentativaca da su do te 72. minute i prvog primljenog pogotka djelovali dobro jer ni u tom razdoblju utakmice nismo zabilježili više od jednog ozbiljnijeg pokušaja.
Ipak je suparnik bio opasnije i imao potpunu kontrolu igre. Veteran
Marquez je pokazao da ni godine nisu važne, pa je mudro iz zadnje
linije vodio igru meksičke momčadi, a u prekidima je bio opća
opasnost za Ćorluku i ostale. Tek jedan Perišićev bljesak, nakon
efektne Rakitićeve asistencije, bilo je premalo za bolji ishod i
ostanak na Mundijalu. Recifeom je još dugo odjekivalo “Mexico,
Mexico” uz pjesmu vrlo brojnih i bučnih navijača, dok su Hrvati
nekako prazni napuštali Pernambuco stadion, svjesni da je došao
kraj i njihove brazilske epizode…
Iz Brazila za SiB – Mario Mihić Miha
