Praija do Forte, u kojoj su do eliminacije boravili hrvatski nogometaši, i dalje je u nogometnom ritmu. Ipak je ovo poznata turistička destinacija u državi Bahia, pa u shopping i na kupanje svrate i navijači onih reprezentacija koje dolaze na utakmice u obližnji Salvador.
Bili su i Bosanci, doduše oni koji su u Brazil stigli iz skandinavskih zemalja i mogu si priuštiti malo bolju zabavu, a susreo sam i Irance koji su poveli i supruge u njihovim tradicionalnim feredžama. Bila je i skupina Argentinaca s kojima se Brazilci uvijek malo nadmudruju kada je nogomet u pitanju jer su u pitanju vječiti rivali, ne samo na južnoameričkom kontinentu…
Gotovo je svaki ovdašnji vlasnik restorana prije Svjetskog prvenstva nabavio veći LCD televizor, a konobari redovito žele pobjedu one selekcije čiji su gosti došli na ručak ili večeru. Izuzev kada igra Brazil, naravno. Jučer me jedan od njih pitao, vidjevši da mi je drago što je Alžir izborio plasman u osminu finala, jesam li Alžirac… Zar sam mu bio sličan Slimaniju ili Soudaniju? A onda sam ubrzo shvatio da ni približno ne zna gdje se ta država uopće nalazi, čak ni na kojem je kontinentu. No, zato mi je donio hladnu capirinhu i nismo se više bavili “teškim temama”.
Da ostanem duže u ovoj sredini, ozbiljnije bih se pozabavio istraživanjem flore i faune koja mi je baš dojmljiva. No, jedna životinjska vrsta zaslužuje nekoliko redaka više u ovom tekstu. Kornjače su, naime, simbol cijele regije i ovdje imaju poseban status.
Upravo je u Praiji do Forte nacionalni centar za proučavanje i zaštitu simpatičnih, u ovom slučaju morskih gmazova koje je moguće vidjeti sasvim izbliza i saznati baš sve o njima. Jednu je po dolasku naše reprezentacije “krstio” i Davor Šuker, nazvavši je Neymar. A kako drugačije, u ovoj mundijalskoj groznici.
Vidio sam i onu, već medijski poznatu kornjaču po imenu Cabecao, 30-godišnjakinju od 160 kilograma težine koja obitava u spomenutom aquaparku. I vjerujem da su joj već dosadili pogledi znatiželjnika i “škljocanje” njihovih fotoaparata. Možda bih mogao započeti razgovore da nam neku sličnu, ne mora baš biti takav “kapitalac”, doniraju za osječki ZOO vrt, kad ih oni već imaju toliko puno!
Navikao sam se i na ovu kišnu svakodnevicu. Nema dana u kojem barem nakratko ne pada, a Brazilci jedino tada požure – skloniti robu sa svojih štandova, da im ne pokisne. Bliži se vikend, pa će opet biti dosta gostiju, ali im se ovaj put ne mogu pridružiti u još ponekoj dobroj zabavi jer ću se prethodno pozdraviti s Praijom i krenuti put Sao Paula. Moja se brazilska epizoda, naime, polako bliži kraju…
Iz Brazila za SiB – Mario Mihić Miha
