Dok vi ovo čitate, vaš je izvjestitelj u međuvremenu napustio poprište Svjetskog nogometnog prvenstva. Prošla su moja 22 brazilska dana i došlo je vrijeme za povratak kući.
Iako sam bio optimist i mjesecima unaprijed rezervirao povratni let nakon utakmice osmine finala, a taj ogled Hrvatska nije dočekala, ipak je bilo lijepo i ovo preostalo vrijeme bez “Vatrenih” u Brazilu. U onom klasičnom “podvlačenju crte” mogu reći da je sve, osim priželjkivanog učinka naše reprezentacije, proteklo na moje osobno zadovoljstvo i bilo je puno onih trenutaka koji će mi duže vremena ostati u pamćenju. Evo i kraće retrospektive po gradovima u kojima sam boravio…
Rio de Janeiro: pokazalo se pametnom odlukom
prva dva dana provesti u ovom lijepom velegradu koji je i
Brazilcima i strancima prirastao srcu. Čuvena Copacabana i ništa
manje legendarna Maracana, dakako i turističke atrakcije poput
vidikovaca Glave šećera i Corcovada, nikako se nisu smjele
propustiti. U Riju sam podigao i svoju novinarsku akreditaciju i
toga je trenutka za mene Mundijal započeo, dva dana prije
svečanog otvaranja na Corinthians Areni u najvećem brazilskom
gradu…
Sao Paulo: središte industrije i bussinesa za
čiji obilazak bi trebalo jako puno dana, a veliko je pitanje što
bih vam o njemu konkretnije mogao ispričati čak i da sam ga
upoznavao mjesecima. Sve je to poprilično jednolično, pa ću iz
SP-a najviše pamtiti nakaradnog japanskog suca koji nas je pokrao
u premijeri s domaćinom. Danima je bio predmet sprdnje u
medijima, posebice na internetu, ali nam je to bila slaba utjeha.
Iako nam se tijekom utakmice činilo da možemo barem do boda,
ostali smo praznih ruku.
Salvador: u njemu sam zapravo boravio samo u
prolazu, vraćajući se s onih destinacija gdje je Hrvatska igrala
susrete u skupini. No, imao sam vremena malo i prošetati
središtem Bahije i afro-brazilske kulture, grad s najviše zabava
i festivala i karnevala u cijelom Brazilu! Zanimljiva mu je
arhitektura, posebno u povijesnoj jezgri koja je okupljala i
najviše turista, u ovom slučaju nogometnih fanova…
Manaus: ah, kakvo neobično iskustvo, u srcu
prašume. Naši su razvalili razdrmani Kamerun, a Hrvati se dobro
zabavili na svim poznatijim punktovima Amazonije. Famozni komarci
kojima su nas plašili ostali su negdje u divljini, a divlja je
bila i zabava u Fan zoni kod iznimno lijepog kazališta.
Amazonke su bile vrlo druželjubive, poprilično slobodnih
svjetonazora što je naše tifoze tako ugodno iznenadilo.
Trebao je to biti pravi zalet i u natjecateljskom smislu, ali baš
i nije ispalo tako…
Recife: a što lijepoga napisati nakon što su nam
Meksikanci pokazali da su bolja momčad i ispratili Kovačeve
izabranike sa Svjetskog prvenstva… Upečatljiv je svakako bio
ogroman broj protivničkih navijača koji su preplavili Pernambuco
i znali su bučno proslaviti svoj proboj među 16 najboljih. Ako
ništa drugo, barem sam se okupao u toplom Atlantiku iako je
kišilo, a duge pješčane plaže su među najposjećenijima u cijekom
Brazilu…
Za kraj, nikakvih problema nisam imao, niti sam u bilo kojem
trenutku osjetio poglede koji bi mi izazvali nelagodu, a kamoli
nekakav strah. Naprotiv, toliko sam ljubaznih Brazilaca i
Brazilki susreo, da bih o njima mogao napisati još puno
toga… No, ovo ipak nije roman, nego kolumna koju
upravo završavam. Sve vas skupa srdačno pozdravljam i vidimo se
vrlo brzo u našem Osijeku!
Iz Brazila za SiB – Mario Mihić Miha
