Napisati "in memoriam" Daliboru Žižanoviću Žiži jedan je od mojih težih litetarnih zadataka. Kako u nekoliko rečenica opisati takvog čovjeka, a da ne izgleda kao nakićeni tekst pun hvalospjeva? Zapravo, nije me briga!
Žižo. Jedna riječ. Jedan nadimak. Nadimak koji se u cijelom Osijeku, ali i u navijačkim krugovima diljem Hrvatske izgovara s osobitim poštovanjem. Potpuno opravdano i zasluženo.
Žižo je jedan od osnivača modernoga navijačkog pokreta u gradu Osijeku. U predvečerje rata, 1988. godine, zaljubljenici u NK Osijek, među kojima je veliku ulogu igrao i Žižo, odlučili su grupi navijača NK Osijeka dati ime Kohorta. Nisu to bili počeci navijanja u Osijeku, ali svakako jest početak samostalne i organizirane grupe koja je koncem travnja ove godine proslavila 30. jubilej. Upravo na toj svečanosti u prepunom kinu Uranija središnja osoba bio je čovjek koji je obilježio tih 30 godina postojanja grupe, Dalibor Žižanović Žižo.
Iako je već tada ležao u bolesničkoj postelji, dodijeljena mu je Kohortina nagrada za životno djelo, a sve je popraćeno pjesmom svih nazočnih (Kohorta, igrači i Uprava NK Osijeka): “I kada teško je, uvijek smo uz tebe! Ne boj se, ne boj se baš nikoga, leđa ti čuva Kohorta”.
Isto se ponovilo dva dana kasnije na središnjoj proslavi s NK Lokomotivom. Bila je to jasna poruka Kohorte Žiži kakvo mjesto zauzima u našim redovima. Počasno i uzvišeno mjesto.
Nedugo poslije toga posjetio sam Žižu u KBC-u Osijek. Nisam ga ni stigao pitati kako je, a dočekalo me njegovo pitanje: “Cijeli stadion mi je skandirao?”. Pokušao je sakriti suze kako bi očuvao ugled čvrstog i autoritativnog lidera, no svi koji smo ga poznavali znali smo da se iza tog odlučnog i prodornog pogleda krije čovjek kojemu je pokretačka snaga isključivo emocija. Ljubav prema Gradu i Domovini. Ljubav prema Klubu i Prijateljima s istočne tribine. Uostalom, pokretačka snaga svakog navijača je emocija. Nekomu iracionalna i tako daleka, a pravom navijaču jednostavna i tako lako razumljiva da se čudiš kada te okolina ne razumije.
U Žižinom tridesetogodišnjem “stažu” u Kohorti posebno bih izdvojio prijelomni trenutak u povijesti grupe. Početkom 2000. Kohorta se nalazila u čudnim i za grupu opasnim okolnostima. Klub je od borbe za titulu i hrabre igre u Europi doživljavao svoje neslavne trenutke. Grupa je bila na rubu ponora. Tada se okupila ekipa golobradih mladića sa željom moderniziranja Kohorte. Sve to ostalo bi samo na lijepoj ideji da vjetar u leđa nije davao upravo Žižo. Čovjek s tadašnje 32 godine čvrsto je stao iza klinaca od 15 i kusur godina i zajedno pokrenuo novu eru Kohorte.
Ozbiljan i predan u svakom poslu, Žižo je svojim uvjeravačkim metodama (cijenjen u svim segmentima osječkoga društvenog života) izlobirao da Kohorta prvi put nakon 1988. dobije svoji pravi dom: prostorije udruge u Tvrđi koje se i danas koriste. Ne samo da je riješio prostor, već ga je u potpunosti uredio pa i osobno čistio, krečio i bojao. Govorio mi je da je to njegova posljednja misija u Kohorti i da nakon toga može u navijačku mirovinu. Puštali smo mu da to govori, ali smo i mi i on znali da navijač ne može u mirovinu. Posebno ne navijač NK Osijeka kojega vodi slogan “Uz Osijek do groba…”.
Osim sportsko-navijačkoga doprinosa gradu Osijeku i NK Osijeku, Žižo je dao svoj obol u stvaranju neovisne i samostalne države Hrvatske. Još prije početka oružanog sukoba Žižo je sa svojim prijateljima s tribine jasno iskazivao nedvosmisleni stav u kojem smjeru treba ići Hrvatska. Na tribini ali i izvan nje. Tako je jednom prigodom na središnjemu osječkom trgu spalio jugoslavensku zastavu jasno dajući do znanja da navijači žele slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
U tada još opasno vrijeme jugoslavenskog režima riskirao je nekoliko godina zatvora, ali tada, kao ni puno puta kasnije, nije mario za moguće posljedice kako bi iskazao svoj čvrsti i beskompromisni stav. Da to nisu samo riječi dokazao je kada je s mnogobrojnim pripadnicima Kohorte: umjesto zastava i baklji, u ruke je uzeo pušku i krenuo u obranu Domovine.
Posebno je Žiži bio osjetljiv na svoje prijatelje koji su ostavili živote za stvaranje samostalne države Hrvatske pa je inicirao i organizirao postavljanje spomen-ploče svim poginulim pripadnicima Kohorte podno južne tribine Gradskog vrta.
Uz borbu za našu grupu, naš klub i naš Grad paralelno je vodio svoju najveću životnu bitku. Borbu protiv opake bolesti koju je nekoliko puta pobjeđivao, a ona kao da je odlučila testirati upornost velikog borca. Uporno joj je, onako inatljivo kako on zna, “pokazivao zube” i hrabro i borbeno odupirao se odlasku…
Da je već spomenuti slogan “Uz Osijek do groba” način života pokazao je na našem posljednjem susretu u bolnici kada me je tihim, za njega neprepoznatljivim glasom punim bola upitao: “Što ima novo u klubu?”, a po odlasku dobacio “Pozdravi ekipu”.
Njegovim je odlaskom ostala praznina na istočnoj tribini Gradskog vrta, a najviše ostaje praznina u srcima svih koji su ga poznavali.
—
Srest ćemo se opet, prijatelju, a do tada stani na štangu nebeske istočne tribine s našim prijateljima koji su nas prerano napustili i povedi pjesmu onako kako ti znaš. Da zagrmi istok. Mi ćemo od dolje znati da nas gledaš i pjevati u čast NK Osijeka. U čast Kohorte. U čast tebi, velikom i neponovljivom Žiži.
“Ako odem, prijatelji, na tribini mi pjevajte vi, o ovom ludom životu o bijelo-plavoj ljubavi.”
*Karlo Šatvar, član Kohorte i blizak prijatelj