Zahvaljujući povjerenju učenika i nastavnika stječu zavidno znanje pri upisu u srednje škole
Inkluzija djece s poteškoćama nije novost u osječkim osnovnim
školama. Ipak, dok osnovne škole Ljudevita Gaja i Vladimira
Becića imaju poseban odjel za učenike s poteškoćama, a Osnovna
škola “Vijenac” poseban odjel za učenike s poremećajem u
ponašanju, jedna se u gradu izdvaja po tome što ima najveći broj
takvih učenika, no ne i poseban odjel. Naime, u Osnovnoj školi
“Tin Ujević” od ukupno 386 učenika njih 39 je s poteškoćama. Uz
asistente, ali i uz predan rad nastavnika, ne samo da uspijevaju
uspješno svladati gradivo, već isto nastavljaju i nakon upisa u
srednje škole.
Roditelji prezadovoljni
“Individualno pristupamo svakom takvom učeniku uz primjereni
program obrazovanja, odnosno učenici idu na redoviti program uz
prilagodbu sadržaja. Trenutno imamo osam pomoćnika u nastavi i
stručno-komunikacijskog posrednika za učenika s poteškoćom sa
sluhom”, pojašnjava ravnatelj Domagoj Šokičić,
dodajući da imaju učenike s dijagnozama ADHD-a, iz spektra
autizma, emocionalnim poteškoćama, poteškoćom sa sluhom, a
nedavno je osmi razred kod njih završio i Vjeran
Bezik, učenik sa gotovo stopostotnim gubitkom vida.
Naime, vidi tek jedan posto na jedno oko, no to ga nije
spriječilo da više nego uspješno završi osnovnu i upiše srednju
školu. Njegov otac Dario ne može skriti oduševljenje zbog
socijalne uključivosti škole koja im je na zavidnoj razini.
Vjeran je u OŠ Tin Ujević došao na početku sedmoga razreda, a
zanimljivo je da je ta generacija učenika godinu ranije nego što
će im se priključiti, u okviru projekta iz EU fondova prolazila
radionice za uključivanje kolega s invaliditetom i to uz naglasak
na slijepu i slabovidnu djecu.
“To je doista bila slučajnost. Moram naglasiti da sam bio više
nego ugodno iznenađen kad je sad već bivša ravnateljica
Jasenka Hržica prilikom Vjeranovog prvog dolaska
u školu pitala što mu je potrebno da bi mu škola bila drugi dom.
Odgovorio joj je trake na rubovima stepenica, oznaka na
Brailleovom pismu na vratima učionice, oznake u dizalu. Sve to
bilo je dva tjedna prije početka nastave, a kad je došao prvi dan
u školu dočekalo ga je i više nego što je spomenuo. Svi učitelji
iskazali su mu nevjerojatno poštovanje i doista imam samo riječi
hvale”, ispričao je Vjeranov otac Dario, dodajući da je u sedmom
razredu bio pozvan na školsko pa županijsko i potom na državno
natjecanje iz informatike s i radio je na razvoju softvera. Bio
je treći u državi, naglašava otac, kao i to da je bio među prvima
na upisu u Matematičku gimnaziju. Sve to pokazuje, kaže, odlične
temelje koje je dobio u svojoj osnovnoj školi.
Socijalna empatija
Ravnatelj Šokičić ističe da uz Vjerana i ostali učenici s
poteškoćama nakon izlaska iz osnovne škole brzo se prilagode
srednjoškolskom obrazovanju. Ono što ističe jest rad edukacijske
rehabilitatorice Renate Šimeg koja redovito
održava radionice s roditeljima i učenicima, a što u konačnici
dovodi do socijalne empatije ostalih učenika u razredu prema
svojim kolegama s teškoćama.
“Odgovorni su prema njima i pomažu im u njihovom napredovanju. To
je izuzetno važno, baš kao i istraživački rad te upornost
djelatnika škole. Nužno je povjerenje učenika i nastavnika, jer
tek kad se stvori međusobno povjerenje, školovanje učenika s
poteškoćama počinje imati smisao. Drago mi je što naša škola
prihvaća raznolikost i nijedno dijete nije izolirano. To je ono
po čemu smo, unatoč nedostatku posebnog odjela poznati i
priznati”, zaključio je ravnatelj.
Naravno, postavlja se i logično pitanje treba li školi uopće
poseban razredni odjel? Ravnatelj odgovara kako je
Osječko-baranjska županija detektirala tu školu kao mjesto gdje
je takav odjel potreban. Naime, bilo je sporadičnih slučajeva
gdje se zbog stupnja poteškoće nije mogao odraditi nastavni
proces, jer su bile veće, pojašnjava Šokičić, od onoga što se
moralo i trebalo procesuirati unutar programa redovne škole. A
rezultati rada te naposljetku i stečenoga znanja i nakon upisa u
srednje škole, najbolje pokazuju da se inkluzija mora i treba
provoditi. Kolokvijalno nazvana Tinka primjer je da je to itekako
moguće.