Prve godine radila je u vrtiću. Učila je jezik, sustav, mentalitet. I brzo uvidjela ono što će kasnije postati srž njezinog rada – da svako dijete zaslužuje individualni pristup
Kad je prije gotovo deset godina stigla u Irsku, Kristina Rautek Potočnik nije planirala otvarati centar za pomoć djeci. Htjela je, kaže, samo raditi svoj posao i pomoći ljudima. Danas vodi Neuronis, centar za ranu intervenciju u Waterfordu, i pomaže desecima djece da pronađu svoj put.
“Rano djetinjstvo je temelj svega”, kaže Kristina. “Zato radimo holistički – fizički, socijalno, emocionalno i senzorno. Aktiviramo mozak kroz kretanje. I najvažnije, radimo kroz igru.”
Kad struka ne postoji – stvoriš je sam
Njezin put nije bio lagan. Kad je došla u Irsku, shvatila je da rehabilitacija kao struka tamo – ne postoji. Morala je doslovno početi ispočetka. “Rekli su mi da upišem školu ponovno. I jesam. Jer kad voliš to što radiš, ništa nije teško.”
Prve godine radila je u vrtiću. Učila je jezik, sustav, mentalitet. I brzo uvidjela ono što će kasnije postati srž njezinog rada – da svako dijete zaslužuje individualni pristup. “Ne postoji univerzalno dijete. Svako je priča za sebe. Naš je zadatak da tu priču razumijemo.”
Mjesto gdje svako dijete ima priliku
Danas u njen centar dolaze djeca iz cijelog grada – i puno šire. Neka su u spektru autizma, neka imaju poteškoće s govorom, a neka samo trebaju malo dodatne pažnje. “Počeli smo s šestero djece. Sad ih je višestruko više. I svako od njih je mali svemir.”
Kristina posebno ističe važnost dvojezičnosti – jer mnoga hrvatska djeca u Irskoj kod kuće govore hrvatski, a u školi engleski. “Učimo ih kroz igru. I znate što? Djeca koja imaju poteškoće u komunikaciji – uspiju govoriti na oba jezika.”
Hrvatski jezik kao veza s domovinom
Osim toga, kod Kristine je i školu hrvatskog jezika, pripremajući učenike za Leaving Cert, irski oblik mature. Rezultati su sjajni – njezini učenici osvajaju najviše ocjene H1 i H2. “Bilo je teško organizirati to, ali kad su stigli prvi rezultati, svi smo slavili. To je ponos – i za djecu i za zajednicu.”
U videu o njoj i njezinom radu vidi se toplina obitelji ali i onaj poznati, suhi balkanski humor. Kad priča o Ircima, smije se: “Kad sam im objašnjavala što je teletina, gledali su me kao da sam kanibal”, kaže kroz smijeh. “Ali to su te male razlike koje te oblikuju.”
Dom nije mjesto, nego osjećaj
Waterford opisuje kao miran, siguran i prijateljski grad. Kaže da se u posljednje vrijeme osjete promjene – Irska više nije onako otvorena kao nekad – ali tko radi i trudi se, može lijepo živjeti.
Na pitanje o povratku, ne razmišlja dugo. “Naravno da bih se vratila. Odmah. Ali život je ovdje sad posložen – djeca, psi, centar, zajednica.” Pa kroz smijeh dodaje: “Sad mi je lakše mamu dovesti u Irsku nego sebe poslati u Hrvatsku.”
Kristinina priča nije samo o uspjehu. Ona je podsjetnik da čak i daleko od doma možeš stvarati dom – i to onaj u kojem djeca rastu, smiju se i uče biti svoja. “Ne možeš pomoći svakom djetetu ali svakom možeš pokušati pomoći. I to pokušati – to je ono što čini razliku.”
