Ksenija iz Nove Gradiške: između karijere, zajednice i snova o povratku
U južnom dijelu Dublina, u četvrti Sandyford, okupljaju se ljudi sa cijelog Balkana (pa i šire) – Hrvati, Srbi, Bosanci, Makedonci, pa čak i poneki Nepalac. Jedna od središnjih figura tog malog, šarenog društva je Ksenija Brajković, žena iz Nove Gradiške koja već osam godina živi u Irskoj. Kad govori, njezin ton je vedar i smiren – kao da je pronašla svoj ritam između dvije zemlje, dvije kulture i nekoliko jezika.
“Skupljam ljude oko sebe, prirodno, kao magnet”
“Jučer sam kod bankomata srela par Hrvata – i odmah smo se počeli dogovarati za kavu,” smije se Ksenija. Njezina priča počinje jednostavno: spontanim druženjima po Dublinu koja su s vremenom prerasla u pravu malu zajednicu. Danas se okupljaju u pubovima, parkovima i domovima, dijele savjete, poslove i recepte. “Sve ide onako po balkanski – znaš nekog tko zna nekog, pa tako svi pomažemo jedni drugima.”
Ksenijin put do Irske počeo je kao – eksperiment. U Hrvatskoj je radila kao profesorica u medicinskoj školi u Zagrebu, s ugovorom za stalno već u 23. godini. “Mama mi nije vjerovala da sam dobila posao bez štele,” kaže kroz smijeh. No želja za promjenom i istraživanjem dovela ju je na sjever Europe. Prvotna ideja bila je ostati godinu-dvije, usavršiti jezik i proučiti irski zdravstveni sustav. Skoro deset godina kasnije – još je tamo, u potpuno drugoj branši.
“Promijenila sam struku, ali ne i želju za učenjem”
Danas Ksenija radi u IT sektoru, za australsku tvrtku koja surađuje s irskim Ministarstvom zdravstva. “Radimo analize bolničkih podataka, pokušavamo poboljšati sustav, smanjiti liste čekanja, ubrzati rad hitne službe.” S osmijehom priznaje da se ne bavi onim što je izvorno studirala, ali da se njezina pedagoška strana nikad nije izgubila. “U svakom poslu postoji učenje i prenošenje znanja. Samo su alati drugačiji.”
Posebno ju veseli što je postala pokretač ženskih networking druženja – udruŽene. S prijateljicama okuplja žene iz Hrvatske i regije koje su u Irskoj pokrenule vlastite poslove – od knjigovodstva i kozmetike, do malih obrta. “Zajedno dijelimo informacije, podržavamo jedna drugu, pričamo o biznis planovima i grantovima. Zašto učiti na svojim greškama, kad možeš na tuđima?” kaže praktično. I dodaje: “Žene moraju više podržavati jedna drugu – to je ključno.”
“Čaša mi je uvijek do pola puna”
Kad govori o životu u Irskoj, Ksenija nema gorčine. “Vrijeme je užasno, da. Ali navikneš se. Malo te odnese vjetar, pa se vratiš. Ja sam pozitivac – uvijek gledam da izvučem najbolje.” Irska joj je, kaže, dala mir i stabilnost, ali Hrvatska joj je i dalje “u želucu”. “Fali mi naša muzika i naša hrana. Sve što miriše na domaće.”
Njihova “balkanska mreža” u Dublinu funkcionira kao paralelni sustav pomoći. Preko grupa na društvenim mrežama rješavaju smještaj, poslove, vrtiće. “Dijete sam upisala u vrtić zahvaljujući grupi – u Dublinu se na mjesto čeka dvije godine! Netko izađe, netko javi, pa ti uskočiš. To je čista solidarnost.” Ksenija vjeruje da upravo u toj povezanosti leži tajna opstanka stranaca u Irskoj.
Irska kao drugi dom
“Iskreno, mene ovdje drži posao,” priznaje. Radi u malom startupu u kojem se, kaže, “svaki glas čuje”. Njezina kreativnost tamo dolazi do izražaja – šefica joj daje potpunu slobodu u kreiranju softverskih komponenti. “Ovdje se radnik tretira kao čovjek. Nema hijerarhije koja guši. Ja sam jedini stranac u timu i nikad nisam osjetila razliku.”
Ksenija se planira jednog dana vratiti u Hrvatsku. “Negdje u Dalmatinsku zagoru, posaditi “pomidore”, živjeti mirno. To je cilj.” Do tada, ostaje u Irskoj, u zemlji koja joj je pružila priliku da bude ono što jest – znatiželjna, aktivna, povezana. “Mislim da tko god ima tri čiste u glavi može ovdje uspjeti. Samo treba znati što želi. Ja sam skromna žena – meni je dovoljno da radim, putujem i smijem se.”
