Zbog stalnog rasta potrošnje električne energije i potrebe za postizanjem energetske sigurnosti i samodostatnosti iznova je aktualizirana priča o gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj, a spominju se dvije lokacije
Nuklearni znanstvenik i poduzetnik Duško Čorak, u intervjuu za N1 govorio je o izgradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj, o čemu se sve više govori u posljednje vrijeme.
Ministar gospodarstva Ante Šušnjar nedavno je rekao da postoji želja za gradnjom nuklearke na hrvatskom tlu. On je koncem rujna potvrdio da se izrađuje zakonodavni okvir za osnivanje Agencije za nuklearnu energiju koja bi potom preuzela na se pitanja lokacije i tehnologije.
Hrvatska je sa Slovenijom suvlasnica NE Krško no još od 1980-ih postoje planovi za izgradnju potpuno domaće nuklearne elektrane. Sudjelovali ste u pripremama tih studija. Zašto se u ono vrijeme nije išlo u izgradnju?
“Od sredine sedamdesetih do konca 1980-ih analizirali smo potencijalne lokacije za izgradnju nuklearne elektrane na teritoriju tadašnje SR Hrvatske. Nakon detaljnog razmatranja geoloških, hidroloških, seizmičkih i infrastrukturnih uvjeta, u uži izbor ušle su tri lokacije: Dalj (Tanja) na Dunavu, Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Vir je u konačnici isključen zbog protivljenja lokalne zajednice i izraženih turističkih interesa, iako je tehnički predstavljao dobru lokaciju.
Smatram da je lokacija Tanja kod Erduta, uz rijeku Dunav, i danas najperspektivnija za izgradnju domaće nuklearne elektrane. Ona je tada bila predviđena za četiri bloka snage 1300 megavata (MW), a za nju su izrađene sve ključne tehničke, ekološke i sigurnosne studije – uključujući preliminarni sigurnosni izvještaj (PSAR) i studiju utjecaja na okoliš – što je predstavljalo temelj za ishođenje lokacijske dozvole. Cjelokupna dokumentacija za Tanja dovršena je 1990. godine, dok je za Prevlaku sličan opseg studija izrađen 1986. godine.
Godine 1987. Hrvatska je već raspisala međunarodni natječaj i bila u fazi odabira dobavljača tehnologije. Međutim, incident u Černobilu 1986. godine značajno je promijenio javno mnijenje i političku klimu prema nuklearnoj energiji u cijeloj regiji. Uz to, nestabilna politička situacija u bivšoj Jugoslaviji dodatno je utjecala na odluke saveznih tijela. Savezna vlada tada je donijela moratorij na izgradnju novih nuklearnih elektrana, čime je program u Hrvatskoj formalno zaustavljen.”
Jesu li te studije i danas primjenjive?
“Važno je naglasiti da su te studije rađene prema tadašnjim međunarodnim standardima, da su verificirane od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Naravno da bi ih trebalo ažurirati prema današnjim sigurnosnim, okolišnim i regulatornim zahtjevima, no to ne bi predstavljalo veliku aktivnost.”
Otpor dijela javnosti nuklearnoj energiji, odnosno gradnji nuklearne energije neminovan je. Što biste kao stručnjak za sigurnost nuklearnih elektrana poručili onima koji imaju dvojbi oko toga?
“Strah od nuklearne energije u javnosti ima svoje opravdanje, ali on ne proizlazi iz rada nuklearnih elektrana, već iz činjenice da je čovječanstvo kroz povijest svjedočilo stravičnim posljedicama nuklearnog oružja i da se i danas s tom prijetnjom ponekad politički manipulira. Taj strah je razumljiv, ali civilna nuklearna energija s tim nema ništa zajedničko.
Današnje nuklearne elektrane tehnološki su potpuno drugačije, s više razina zaštite i sigurnosnim sustavima koji onemogućuju ozbiljnije incidente. Tijekom više od 60 godina uporabe nuklearne energije za proizvodnju električne energije, broj ljudskih žrtava je zanemariv u usporedbi s bilo kojom drugom energetskom granom, dok su koristi za okoliš i energetsku stabilnost ogromne. Nuklearna energija danas nije prijetnja, već jamstvo energetske sigurnosti i dekarbonizacije. Umjesto straha, trebamo razvijati povjerenje u znanost, tehnologiju i nadzorne institucije jer samo informirani građani mogu donositi zrele odluke o svojoj energetskoj budućnosti.”
Bude li donesena odluka o gradnji nuklearne elektrane, što sve predstoji na putu realizacije tog projekta?
“Ako je odluka Vlade o gradnji nuklearne elektrane donesena, tada predstoji niz jasno definiranih koraka. Prvi korak je ažuriranje postojećih studija koje su već ranije izrađene za lokacije Tanja i Prevlaka. Taj proces obično traje 12 do 18 mjeseci i završava odlukom o lokaciji.
Nakon toga slijedi odabir dobavljača tehnologije, što u velikoj mjeri određuje daljnji ritam i model financiranja projekta. Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da se razdoblje izgradnje može kretati od pet do deset i više godina za klasični veliki blok generacije III+, dok su najbrži projekti u zemljama s visokom razinom pripremljenosti i regulatornom stabilnošću realizirani u vremenu oko pet godina od početka gradnje.”
U kojem bi onda najkraćem roku nuklearka mogla biti izgrađena?
“Ukupno vrijeme do priključenja elektrane na mrežu realno je između osam i 15 godina od trenutka donošenja odluke Vlade. U tom razdoblju potrebno je paralelno razvijati kadar, regulatornu infrastrukturu i sustav nuklearne sigurnosti, što Hrvatska već ima dobru osnovu kroz iskustvo u radu NE Krško i suradnju s međunarodnim institucijama.”
Cijeli razgovor pročitajte na portalu N1.
