Tijekom rada obnašao dužnost predsjednika Udruge pogrebnika Hrvatske, potom je bio zamjenik, a sad je član Upravnog odbora UPH. Uza to, član je ispitne komisije za licenciranje pogrebnika. Ranije je obavljao i poslove mrtvozornika
U okviru serijala ”Poduzetnici u Slavoniji i Baranji” svake druge nedjelje predstavljamo priču o lokalnim pojedincima koji dokazuju to kako Slavonija i Baranja, unatoč brojnim mišljenjima i predrasudama, postaju plodno tlo za razvoj brojnih poduzetničkih inovacija.
Ove nedjelje riječ je o pogrebniku Zorislavu Doriću koji gotovo pola stoljeća obavlja jedan od najtežih poslova – prevozi pokojnike i godinama je jedan od najuspješnijih privatnika u toj djelatnosti.
Iako je rođen na Novu godinu, njemu nipošto uz novogodišnje i rođendanske želje ne možete poželjeti što više posla. Naime, pune 42 godine obavlja posao privatnog pogrebnika i u vrijeme kad je započeo taj posao, od Zagreba do Beograda bio je jedini privatnik.
Završio tadašnju Saobraćajno-tehničku školu i usmjerio se za cestovno-motorna vozila, a kratko je radio kao trgovački putnik, čak kao taksi vozač pa i vozio za nekadašnju Kožaru. Ipak, tetak je, kaže, bio taj koji mu je odredio životni put.
Prevladao strah i nelagodu
“Moj tetak bio je pogrebnik u Zagrebu i vozio je moga oca nakon što je preminuo. Kako sam bio kvalificiran, a i tadašnji djelatnici na patologiji osječkog Kliničkog bolničkog centra pomogli su mi i štoviše, omogućili da iz prve vidim o čemu je riječ, prevladao sam strah i nelagodu i krenuo u posao“, priča Dorić, ističući dobru suradnju s tvrtkom Ukop.
Do danas je, ističe, napisao niz govora na pogrebima, obavio više od 180 pogreba hrvatskih vojnika i policajaca, a koliko je civila pokazuje respektabilnih oko četiri milijuna prijeđenih kilometara.
Nije radio sam, već je u početku pa sve do smrti s njim radio brat Boris kao pomoćni radnik. Uza to, s njim više od 20 godina radi njegov nesuđeni zet. Naime, kći Andrijana preminula je 2009. godine, no Dorić svoga djelatnika gleda kao rođenoga sina.
Srki kao desna ruka i osoba od povjerenja
“Uveo sam ga u posao, položio je licencu i radi sve što i ja. Prije nego mi je kći nenadano preminula namjeravali smo organizirati svatove, a on mi je uvijek bio poput sina i osoba je na koju se mogu osloniti u svakom trenutku, baš kao i on na mene“, priča Dorić.
Inače, u međuvremenu je tijekom rada obnašao dužnost predsjednika Udruge pogrebnika Hrvatske, potom je bio zamjenik, a sad je član Upravnog odbora UPH. Uza to, član je ispitne komisije za licenciranje pogrebnika, a licencu za pogrebništvo uz Srkija (kako godinama zove djelatnika, nap.a.) ima i njegov sin Andrej. Također je obavljao i poslove mrtvozornika, no to više ne radi. I kći Andrijana, naglašava, radila je u cvjećarnici u okviru njegove djelatnosti.
Dostojno prema svakom pokojniku
“Posao nije lak, lagao bih kada bih rekao da jest. No, prema svakom pokojniku odnosim se onako kako bih se i prema svome bližnjemu. Preminula mi je kći i vrlo dobro znam što je žalovanje. Ukoliko vozim djecu na pogreb, znam kako se osjećaju roditelji i znam da iz toga kaveza nema izlaza. No, drukčije ne možemo“, kaže Dorić, ističući da ljudi nakon smrti bližnjega tek počinju žalovati i ne znaju što ih čeka.
Inače, uz brojne njemu nepoznate osobe, prevozio je i one koje je poznavao. Od viđenijih tu je bio Matija Ljubek, Darko Paurić, a Branko Mihaljević, prisjeća se, svojoj je supruzi ostavio pisanu napomenu da ga nakon njegove smrti usluge pogreba može raditi isključivo Dorić.
Ožalošćeni ga častili rakijom i slaninom
Iako se radi doslovno od 0 do 24 sata, 365 dana u godini i teško je odvojiti posao od privatnoga, Dorić za sebe kaže da se voli zafrkavati kako bi se oslobodio stresa. Pošalice na posao pogrebnika prihvaća i kuća mu je, kaže, uvijek puna gostiju. Pogrebnici nisu, reći će, ljudi u crnim cilindrima kako je to prikazano u nekim filmovima. A bilo je i nekih komičnih situacija.
“Vozio sam pokojnika u Pitomaču i kad sam ga doveo, baka me pitala imam li čavle da zakujem sanduk, jer ne znam kojeg sam đavla doveo“, prisjeća se s odmakom godina Dorić, rekavši da se vratio u Osijek s više litara rakije i tablom slanine.
Naravno, bilo je, kaže, puno više trenutaka koje bi najrađe zaboravio. Jedno od tih je smrt djeteta u jednom baranjskom selu jedne zime. U isti dan sljedeće godine Dorić im je dovezao i drugo njihovo dijete.
Nema lijepe strane posla, samo lijepa riječ
Inače, nema niti “svetka ni petka“, reći će pa je tako prevozio pokojnika na Kosovo na Silvestrovo. Iza Niša, kaže, shvatio je da je Nova godina, no to mu tada, kao ni godinama prije ili kasnije nije puno značilo. Na dispoziciji je građanima uvijek i nastoji im pomoći koliko god može.
“Vozio sam pokojnike u cijeloj državi i u inozemstvu i to su uglavnom preporuke za dobro odrađen posao. Ne mogu reći da postoji lijepa strana ovoga posla, no isto tako sam zadovoljan ako dobijem pozitivnu povratnu informaciju da je stranka zadovoljna i da sam pomogao. Uvijek im nastojim reći da odaberu lijes prema novčaniku i da se ne zadužuju. Tijelo treba dostojno pokopati, a novac je potreban za život“, savjetuje Dorić, rekavši da nikada nije bilo lako vrijeme, a sad je izuzetno teško.
Oko 60 neplaćenih računa
Možda baš radi toga, ali i radi nekih drugih okolnosti u ovom trenutku on ima oko 60 polnauplaćenih i nenaplaćenih računa nakon pokopa. Kaže, misli da ih neće nikada naplatiti.
“Događalo se da ljudima dam mogućnost da plate kad se sastanemo nakon pokopa, no oni jednostavno nestanu i ne možeš ih pronaći. Nismo i nećemo nikoga tužiti. Ako ikada donesu novac, donesu“, kaže ovaj Osječanin, inače poznat i kao gradski Djed Mraz.
Gradski i “brdski” Djed Mraz
Godinama je, naime, uveseljavao djecu između Božića i Nove godine, a i sad to rado čini u Snježnom Brdu Djeda Mraza. Početkom prosinca njegova kuća puna je lampica i božićnih ukrasa, a za što je pak zadužena supruga Jasna, inače učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi “Višnjevac“.
I ona katkad uskoči u ovaj obiteljski posao javljajući se na telefonske pozive. Također i sin Andrej, inače magistar prava koji nerijetko ponudi fizičku pomoć ili pak pomogne praćenjem aktualnih zakonskih propisa.
“Da mogu ponovo birati posao, radio bih isto. Volim automobile, cestu, voziti noću i danju. Mislim da sam dovoljno empatičan da mogu kvaltetno raditi ovaj posao, a o čemu mogu posvjedočiti dosadašnje stranke. Tako da za sada ne razmišljam o mirovini i ako Bog da zdravlja, radit ću još dugo“, rekao nam je Dorić.
Serijal ”Poduzetnici u Slavoniji i Baranji” otkriva inspirativne priče ljudi koji svojim radom, vizijom i inovacijama doprinose razvoju poduzetništva na našim prostorima. Zorislav Dorić dokazuje da se ni u najtežim vremenima ne treba predati i da i ovaj, nimalo lak posao, nikada ne smije biti “odrađen”, već ga se mora obavljati s velikim poštovanjem. Da je to kod njega doista tako, pokazuje nekoliko desetljeća rada.
Za dva tjedna nastavljamo predstavljati pojedince čije priče svjedoče o napretku i prosperitetu Slavonije i Baranje u poduzetničkom svijetu. Ako i vi znate za neku poduzetničku priču ili ste sami poduzetnik/ca u Slavoniji i Baranji, javite nam se na e-mail adresu: redakcija@sib.hr.
