Danas Marko sa svojim timom ("tri mušketira") proizvodi čitavu lepezu mesnih delicija
Na samom sjeveru Irske, u vlažnom i hladnom gradiću Letterkenny, krije se jedna od najtoplijih priča o uspjehu. Glavni junak ove priče je Marko Novoselec, koji je prije 10-ak godina odlučio život i posao potražiti u Irskoj. Ono što je počelo kao skromna ideja u kućnoj kuhinji, danas je ozbiljan posao koji opskrbljuje ljude iz cijele Irske specijalitetima balkanske i srednjoeuropske kuhinje. Više saznajte u Bećar pričama.
Markov put nije bio jednostavan. Nakon rada u Engleskoj, preselio se u Irsku i naselio daleko od velikih gradova poput Dublina i Corka. Upravo na tom rubnom sjeveru, pronašao je uvjete koji su mu omogućili da se upusti u vlastiti posao. Iako se mnogi doseljenici u početku odlučuju za urbana središta, Marko je započeo novi život u manjem mjestu.
Kao školovani mesar, uvijek imao želju stvoriti nešto svoje. Sve je krenulo skromno – s prvim kobasicama i ćevapima koje je pripremao za sebe i prijatelje. Kada je svoje proizvode podijelio na Facebooku, interes zajednice bio je iznenađujuće velik. Narudžbe su rasle iz tjedna u tjedan, a mala kuhinja uskoro je postala premala. Tada je improvizirao prvu pušnicu, a dim iz dvorišta ubrzo je nagovijestio da se rađa nešto veliko.
Danas Marko sa svojim timom (“tri mušketira”) proizvodi čitavu lepezu mesnih delicija – od zagorskih i slavonskih kobasica, preko švargli i čvaraka, do sušene slanine, dimljenih rebaraca i čak dimljene piletine. Svaki proizvod nosi pečat tradicije, ali i prilagodbe irskom tržištu. Zanimljivo je da su mu najveći kupci doseljenici – Poljaci, Rumunji, Hrvati, Ukrajinci – dok Irci tek povremeno kušaju ovakve specijalitete, budući da su naviknuti na sasvim drugačiju kuhinju.
Posebna priča su dimljene mesne delicije. Marko koristi bukovo drvo i trešnju za postizanje savršenog okusa, a razlikuje proizvode dimljene na hladnom i na toplom dimu. Time stvara i trajne i polutrajne specijalitete, koji završavaju na stolovima ljudi iz različitih krajeva svijeta. Uz sve to, povremeno priprema i ribu, najčešće lososa za blagdane.
Njegov posao nije samo proizvodnja mesa – to je na neki način i očuvanje tradicije ali i prenošenje kulinarskog identiteta na novu sredinu. Irski susjedi nerijetko sa znatiželjom zavire preko ograde kada osjete miris roštilja ili dimljene slanine. Neki čak u šali komentiraju da je riječ o “festivalu mesa”.
Počeci su bili iscrpljujući – rad od ranog jutra do kasno u noć, ulaganja u prostor i opremu, stalna borba da posao opstane. No zahvaljujući upornosti, kvaliteti proizvoda i podršci prijatelja i mušterija, Marko je stvorio stabilan posao koji danas uživa veliki ugled. Često kaže da je ključ uspjeha u tome da ne odustaneš i da uvijek staviš kvalitetu na prvo mjesto.
Danas, nakon više od deset godina, Marko je zadovoljan je onim što ima i ne razmišlja o širenju na restoran ili možda čak farmu. Za mnoge Hrvate i ostale doseljenike, njegov dućan je mjesto gdje mogu pronaći okuse koji podsjećaju na dom.
Na pitanje koji mu je proizvod najdraži, Marko bez razmišljanja odgovara – zagorska kobasica. U tome se ogleda njegova povezanost s rodnim krajem i ponos na tradiciju koju čuva i u tuđini. Njegova priča pokazuje da se trud, ljubav prema poslu i odanost korijenima mogu pretvoriti u uspjeh, čak i na mjestu gdje naizgled nemaš nikoga svog.
