Ana i Andrej Mesarić okusili su život u skandinavskoj zemlji, ondje stekli prijatelje, imali stabilan posao, ali sve to nije bilo dovoljno za ostanak. Danas imaju Pawesome i Crnu Ovcu i hrabro kreću dalje
Prvotna dva mjeseca koliko su zamislili ostati u norveškom Oslu, 38-godišnji Osječanin Andrej Mesarić i njegova deset godina mlađa supruga Ana, produžili su na punih pet godina. No, unatoč financijskoj stabilnosti, sigurnom poslu i stečenim prijateljstvima ipak su se vratili u rodni grad i obogatili ga dvama lokalima – ugostiteljskim te obrtom za šišanje pasa.
“Želja nam je bila ondje ostati kratko i vidjeti kako se ondje živi, no moja Ana odmah je dobila posao groomera, a ja sam posao započeo u noćnim klubovima, potom u japanskom i završio u malom obiteljskom restoranu gdje sam ostao do kraja koronarivusa. Potom sam otvorio obrt putem kojeg sam sastavljao i montirao namještaj što je bilo super plaćeno, no ipak nismo ostali i drago nam je što smo u Osijeku počeli ispočetka“, počeo je svoju priču Andrej, vlasnik caffe bara “Crna ovca“, tek stotinjak metara udaljenog od Aninog salona za uljepšavanje pasa “Pawsome“, oba s adresom u Vukovarskoj ulici.
Do obrta u Norveškoj uz jutarnju kavu
Život u Norveškoj, kaže, dosta se razlikuje od hrvatskoga. U šali će reći da je otvorio obrt u Oslu ispijajući kavu i putem tek nekoliko klikova na mobitelu, bez nepotrebne administracije. Već od konobarskoga i Aninoga posla u struci ubrzo su kupili automobil i krenuli u potragu za vlastitim stanom. No, kako su ondje sasvim drugi uvjeti kupnje, ipak su odustali.
Kupnja stana samo uz licitaciju
Naime, ondje se stan ili kuća, kaže, ne može kupiti bez licitacije. Potražnja je velika pa su Norvežani, kaže, našli načina kako da vlasnici što bolje zarade. Sudjelovali su u nekoliko licitacija i sve su, priznaje, probile njihov budžet pa su odlučili ostati u podstanarstvu. Priviknuli su se na niske temperature i kišne dane, no priznaju da se nisu mogli pomiriti s norveškom kuhinjom. A s poslom su, kažu, bili više nego zadovoljni.
“Ne mogu reći da se ondje radi dan i noć. Dapače, radio sam prekovremeno tek kad sam otvorio obrt. Plaće jesu više nego naše, primjerice, Anina je u početku bila 15 tisuća kruna ili oko 1500 eura. Jedna bi nam plaća pokrila stanarinu i hranu i stvarno nam je bilo super, no mi od početka nismo ondje planirali ostati cijeli život“, priznaje Andrej iako kaže da su stekli brojne prijatelje i to doslovno kao iz vica. U društvu je tako bio Srbin, Bosanac, Slovenac i oni Hrvati, a i inače je Oslo puno Balkanaca koji su ondje, poput njih, potražili priliku za novi život.
Ugostiteljstvo i grooming u istoj ulici
I doista jedan, slikovito rečeno maleni razlog, bio je okidač za povratak u Osijek. Kad se rodio mali Matteo oboje su, priznaju, odlučili da će norveški vrtić zamijeniti baka servisima i ubrzo su spakirali stvari te doselili Andrejevim roditeljima. Neko vrijeme nisu radili, a onda su se odlučili za ugostiteljstvo i grooming i kažu, nisu požalili.
Iskoristili su državne poticaje, pronašli željene lokale, opremili ih prema vlastitoj želji i krenuli u biznis. Točnije, “Crna ovca“ otvorena je prije tjedan dana, a njezin “Pawsome“ radi tek 14 dana, no kažu da su zadovoljni.
“Znala sam još prije nekoliko godina da ću se baviti groomingom i uspjela sam. Prvi tjedan bilo je super i svi koji su došli urediti svoje pse rekli su se vratiti. Moja je prednost što sam u Norveškoj svih tih godina radila sa sigurno više od 60 pasmina, a neke ostale razlike u groomingu nema“, pojašnjava Ana, dok je suprug Andrej iz svoga ugostiteljskog iskustva u Norveškoj pokupio, u šali će reći, red, rad i disciplinu.
“Lokal sam otvorio s bratom Filipom, a inače imali smo iskustva jer smo dvije godine držali Exit. Kad sam se vratio imam viziju reda, odrađivanja obveza na vrijeme i bez praznoga hoda što olakšava posao. Ima detalja koje ljudi ne vide, no posao čine kvalitetnijim“, znalački će Andrej koji s bratom osmišljava tematske slušaonice – rockabilly, metal, a sljedeći vikend rezerviran je za ’90-e rock i subotnji domaći punk.
Odlaskom u inozemstvo dobiva se iskustvo
A kad zatvore vrata svojih lokala, Ana i Andrej trče u zagrljaj jednoipolgodišnjem Matteu koji ih s nestrpljenjem očekuje. Ne zna se, kažu, tko je bio sretniji što su se vratili – roditelji, stric Filip ili dvogodišnja nećakinja, Filipova kći. Kažu da ne žale ni za čim, a za mlade imaju tek poruku da, ukoliko su nesretni i žele promjenu, ne oklijevaju.
“Neka pokušaju i možda im bude dobro i izvuku kakvu pouku, no svakako će steći iskustvo. Ništa ne mogu izgubiti, baš kao što nismo ni mi, iako priznajem da sam samo čekao okidač koji će me vratiti u Hrvatsku. I mali okidač se doista i pojavio“, kroz smijeh kaže Andrej, dodajući da će svoje malo obiteljsko gnijezdo graditi ondje gdje je i započela njihova ljubavna, potom bračna, a sad i, vjerujemo i nadamo se, uspješna poslovna priča.
