Prosječna se dob korisnika kreće u rasponu od 45 do 62 godine, a njihove usluge mogu koristiti osobe s navršenih minimalno 18, a maksimalno 65 godina
Već 25 godina svi oni koji nemaju adresu i krov nad glavom utočište mogu pronaći u Caritasovom Domu svetoga Vinka u Osijeku. Jedno je to od najstarijih prihvatilišta beskućnika u Hrvatskoj, obuhvaćajući tri županije – Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku i Brodsko-posavsku.
Navedeni Centar za prihvat beskućnika nudi im cjelodnevni boravak s noćenjem, tri obroka dnevno koja dolaze iz Pučke kuhinje, sredstva za osobnu i prostornu higijenu te skladište odjeće i obuće. U prostoru nalaze se još i računalo, televizor i društvene igre, tako da im je vrijeme poprilično ispunjeno, a pri tome su zimi na toplom, a ljeti u rashladnom.
“Godine 2016. imali smo ljetni i zimski način rada, što je značilo da su tijekom zime, odnosno od studenoga do svibnja korisnici cjelodnevno bili u Centru i u njemu noćili, dok su od svibnja do studenoga vrijeme provodili vani, a u Centar dolazili samo na obroke i noćenje. Otkako smo ušli u program Ministarstva, imamo stalnu mogućnost cjelodnevnog rada s korisnicima koju obnavljamo svake tri godine, a pomoću koje im osiguravamo sve ono što im je potrebno za normalan život“, objašnjava za SiB.hr Olivera Balatinac, koordinatorica Centra.
Njihove usluge koriste najviše starije osobe
Korisnika je trenutno u Centru 12 (deset muškaraca i dvije žene), dok je smještajni kapacitet predviđen za njih 24 te uspijeva pokriti osječke potrebe. Međutim, ne dolaze im samo iz Osijeka i okolice, nego i iz drugih županija, iako su u nešto rjeđem postotku. S druge strane, prosječna se dob korisnika kreće u rasponu od 45 do 62 godine, a njihove usluge mogu koristiti osobe s navršenih minimalno 18, a maksimalno 65 godina.
“Kod nas i borave uglavnom starije osobe, a uvjet je općenita prihvaćanja ljudi u Centar činjenica da nemaju krov nad glavom, ne mogu si priuštiti odgovarajuće stambeno pitanje i ne rade, odnosno nemaju nikakva financijska primanja. Budući da nam korisnici većinom dolaze u lošem stanju i bez osobnih dokumenata, odobrimo im prebivalište na našoj adresi kako bi mogli odnekud krenuti“, ističe Balatinac, dodavši kako je važno i da nemaju ozbiljnijih zdravstvenih poteškoća za koje je potrebna stručna medicinska njega jer ju oni ne nude.
Ipak, ono što osiguravaju temelji se na metodama resocijalizacije korisnika i, konačno, pružanja pomoći u njihovom pronalasku posla i potpunom osamostaljenju. Pomoću vanjskih stručnih suradnika, točnije odgajatelja, socijalnih pedagoga, liječnika, psihijatara, medicinskih sestara i informatičara, u Centru se nerijetko održavaju radionice koje služe edukaciji, ali i ohrabrivanju i poticanju korisnika na ponovno uključivanje u svakodnevni život u kojemu više neće ovisiti o njihovim uslugama.
Potiču beskućnike na obavljanje poslova i stjecanje vjere u sebe
“Naš je prvi cilj pružanje beskućnicima osnovnih uvjeta za život i u najvećem broju slučajeva to postižemo. Uz to, različitim projektima pokušavamo u njima probuditi svijest o njihovim vrlinama i osobinama kako bi se uspjeli zaposliti, pronaći smještaj i krenuti naprijed. To je nekada malo teže ostvariti jer ovisi o suradnji između nas i korisnika, ali i o njihovoj dobi i zdravstvenom stanju, kao i o traumama i tragedijama s kojima su se suočavali. Svaki je korisnik osoba za sebe, pa će tako netko reagirati dobro, netko će biti spreman ranije se uključiti u aktivnosti, a s nekima moramo biti strpljiviji. Primjerice, mlađi se brže i lakše odlučuju za pronalazak posla, dok starijima za to treba malo više vremena. U svakom slučaju, kada smo sigurni u to da osoba može preživjeti bez naše pomoći, tada ju otpuštamo iz Centra“, navodi Mišo Lukačević, pomoćnik ravnatelja Caritasa.
Dodaje kako ih najviše potiču na obavljanje sezonskih poslova s kojih se onda nerijetko više i ne vrate, već uspiju zaraditi novce s kojima mogu samostalno preživjeti. S druge strane, mnogim beskućnicima način života u Centru u kojemu je sve organizirano te se treba poštivati određeni kućni red ne odgovara, pa se i ne odazovu na poziv za primanjem u smještaj.
“Bude mi žao kada dobijemo zamolbu za smještaj neke osobe i spremni smo ju prihvatiti, a ona se ne pojavi na razgovoru, iako piše da je već dva mjeseca vani i smrzava se na kolodvoru. Iako sam predugo u ovome poslu i znam da ne možemo utjecati na sve, još uvijek ne mogu ostati imuna na takve stvari, često se osjećajući nemoćno te se pitajući zašto se ta osoba nije pojavila, posebice tijekom ovih niskih temperatura“, napominje Balatinac.
Uz svu dinamičnost i nepredvidivost, poslovi djelatnika iz Centra imaju i brojnih lijepih strana kao što su zadovoljstvo na licima korisnika i osjećaj da ste nekome pomogli. Osim pružanja maksimalne potpore beskućnicima, osječki je Caritas tijekom prethodnih 25 godina uspio učiniti i to da se postepeno krenu razbijati predrasude o njima u cjelokupnoj društvenoj zajednici, prihvaćajući ih kao obične i normalne ljude koji su se samo našli u teškim životnim situacijama.
U Centru će iznova vladati božićni duh
“Njima je potrebno ljubavi, njege, brige, lijepe riječi i osmijeha, baš kao i nama. Svi mi u suštini imamo iste potrebe, a koliko im toga dajemo, toliko od njih i primamo. Naravno, nismo preuzetni i ne možemo im riješiti sve probleme, ali možemo im pomoći u rješavanju istih i to je najljepše od svega. Uz to, svojim pomaganjem njima, kao i uspješnom suradnjom s Ministarstvom, Gradom Osijekom, medijima i lokalnom zajednicom, stvaramo pozitivnu sliku o njima u društvu. Na kraju krajeva, pokušavamo postići to da beskućnici i sami shvate da, i ako su se našli u naizgled bezizlaznoj situaciji, nije sve propalo i nisu sami“, zaključuje Lukačević, dodavši kako će im za predstojeće blagdane doći veći broj donatora, dok će u Centru itekako vladati božićni duh koji se, dakako, ne može usporediti s provođenjem vremena s obitelji, ali će djelatnici Centra učiniti sve da se osjećaju ugodno u međusobnom zajedništvu.
Ljubavi i brižnosti koje se njeguju u Centru svjedoče i korisnici, među kojima je 47-godišnji Robert. Ostavši bez posla i stana prošloga ljeta, bio je primoran obratiti se osječkom prihvatilištu koje mu je odmah ponudilo pomoć.
“Što god nam treba, pružit će nam, a najviše mi se sviđa njihov odnos prema nama. Sve se komunicira ljudski i nema nikakve razlike u načinu na koji razgovaraju s nama i međusobno. Pomažemo, stoga, i mi njima kada god nas nešto zamole, bilo da je riječ o mijenjanju posteljine ili čišćenju prostora“, zadovoljan je Robert koji je trenutno u potrazi za poslovima na koje je poslao već pet prijava.
Odbacio ju bivši suprug i petero djece, pa je došla u Centar
S njime se sprijateljila i 51-godišnja Zorana koja je u prihvatilište došla zbog rastave braka i nesuglasica u obitelji. Iako ima petero djece i isto toliko unučadi, rijetko ju se ili tek ponekad tko od njih sjeti nazvati i pitati ju treba li joj štogod, pa nije imala izbora, nego se u ožujku prošle godine obratiti Centru.
“Imamo sve – doručak, ručak, večeru, voće i slatkiše, kao i odvojene sanitarne čvorove. Trenutno smo kolegica i ja jedine ženske osobe u Centru, ali odlično se slažemo sa svima, a posebno s djelatnicima. Dakako, i ja sam u potrazi za poslom, no najviše me muči plaćanje stana“, iskrena je Zorka.
Caritasov Dom svetoga Vinka u Osijeku vidljivo nije samo utočište, već i prostor obnavljanja nade, a ljudi koje je društvo odbacilo tamo iznova pronalaze svoje mjesto pod suncem. Kroz svakodnevnu brigu, pažnju i potporu, korisnicima se otvara put ka novim prilikama, bilo da je riječ o zapošljavanju, ponovnom stjecanju samopouzdanja ili, prije svega, spoznavanju vlastite vrijednosti. U srcu je svega jednostavna, ali moćna misija – pokazati onima koji su pali da još uvijek mogu ustati, unatoč svim teškoćama s kojima su se suočavali.