S lokalnim se stanovnicima sporazumijevaju mješavinom hrvatskog, engleskog, azerbajdžanskog i ruskog jezika, dok slobodno vrijeme koje imaju vikendima uglavnom koriste za odlaske do obližnjeg Horadiza u kojemu si kupuju potrepštine
U tzv. gradovima duhova, odnosno azerbajdžanskim Jabrayilu i Fuzuliju, na razminiranju već treću godinu zaredom rade dva Slavonca i jedan Baranjac – 45-godišnji Višnjevčanin Ivan Horvat, 32-godišnji Požežanin Filip Novak i 45-godišnji Josip Šipuš iz Kozarca.
Ivanova priča s radom na terenu započela je još prije više od dvadeset godina kada ga je obučavao Nizozemčanin Peter Geurts kojega danas smatra ne samo prijateljem, nego i članom obitelji. Kako je cijeli život u doticaju sa psima, tako je odlučio spojiti ljubav prema njima i pirotehniku, dresirajući ih i pripremajući za terenski rad.
“Sve je krenulo sasvim spontano. Školski prijatelj pozvao me da idem s njime razminirati, pa sam mislio da ću se u tome poslu zadržati šest mjeseci, pa godinu dana, pa dvije, i na kraju se to odužilo na više od dvadeset godina. Čak i sada kada sam, evo, već četiri godine u pirotehničarskoj mirovini, ne mogu se odvojiti od toga posla“, ističe Ivan za SiB.hr.
“Kada sam rekao da do tamo idem automobilom s još četiri psa, kazali su mi da nisam normalan“
U Hrvatskoj je prošao sve – od Iloka do Dubrovnika, a radio je i u Srbiji, Mađarskoj, Nizozemskoj te Bosni i Hercegovini. Godine 2022. jedna ga je hrvatska tvrtka, uz još nekoliko kolega, angažirala za razminiranje u Azerbajdžanu, na što je rado pristao, unatoč različitim reakcijama okoline.
“U početku nikome nije bilo neobično to što odlazim tamo raditi jer i ostali Hrvati idu na teren u Afriku i ostale zemlje pogođene ratovima. Međutim, kada sam rekao da do tamo idem sam automobilom i da sa sobom vozim još četiri psa, kazali su mi da nisam normalan. Naime, bilo je to pravo filmsko iskustvo u trajanju od desetak dana. Iako su Osijek i Azerbajdžan udaljeni otprilike svega četiri tisuće kilometara, u tom sam razdoblju svašta prošao, uključujući probleme na granicama s obzirom na prijevoz životinja, iako sam imao sve moguće veterinarske potvrde i putne isprave za njih. Ipak, najveći sam kulturološki šok doživio po dolasku u Gruziju – posve drugačija kultura i drugačiji način života od našega“, prisjeća se Ivan.
Danas mu je, naravno, mnogo lakše budući da na posao i s posla putuje zrakoplovom. Njegova je pak funkcija, uz razminiranje, svakodnevno obučavanje pasa kako bi im mogli potpuno vjerovati na terenu. Dok u Hrvatskoj, opisuje Ivan, prvo po minskom polju prođe stroj, pa tek onda psi, u Azerbajdžanu se radi isključivo sa psima.
“Nije me strah jer već sam navikao na taj posao. Naravno, bilo je kod nas ozljeda, pa i pogibelji, ali meni se osobno nikada ništa loše nije dogodilo. Štoviše, vjerujem u to kako smo svi ponosni na to što smo tijekom proteklih dvaju godina uspjeli obučiti tamošnje stanovnike da budu potpuno samostalni u obrani od ratnih zbivanja, a mislim i da su oni nama zahvalni na svemu što smo ih naučili i pomogli im u tome da si sami razminiraju zemlju. U konačnici, našli smo s njima zajednički jezik jer smo i mi nekada bili pogođeni ratom. Ljudi koji su u istom problemu nekako se prepoznaju, bez obzira na vjeru i naciju. Čak smo ih naučili ispeći i janjetinu na ražnju“, smije se Ivan.
Obitelji su im navikle na izbivanja i tome prilagodile svoj način života
Kako su smješteni u kampu u svojevrsnoj pustinji kojega, dakako, okružuju zaštitari i medicinari, tako su jedni drugima velika podrška. S lokalnim se stanovnicima sporazumijevaju mješavinom hrvatskog, engleskog, azerbajdžanskog i ruskog jezika, dok slobodno vrijeme koje imaju vikendima uglavnom koriste za odlaske do obližnjeg Horadiza u kojemu si kupuju potrepštine.
“Riječ je o terenskom radu koji traje 60 dana, dok smo 20 dana kod kuće, i tako ukrug. U prosjeku, stoga, budemo i po 200 dana godišnje na poslu, pa volim reći kako više spavam u sobi s kolegama nego s vlastitom suprugom. Sada se već toliko dobro poznajemo da, čim pogledamo jedan u drugoga, znamo što mislimo. Nekada se, naravno, i posvađamo jer ipak ste s jednim te istim osobama 24 sata i gotovo sve s njima dijelite. Međutim, kasnije sve okrenemo na šalu budući da upravo smijehom i zezancijom akumuliramo taj stres i izlaganje opasnostima“, priča Ivan.
Njihove su obitelji, kaže, već navikle na njihova izbivanja i tome prilagodile svoj način života. Dok je Ivan suprug i otac dvoje sada već odrasle djece, kum mu je Josip otac četvorima.
“Njima je to super jer ja, kada dođem kući, smetam im. Znam sjesti na njihovu stranu kreveta, uzeti im daljinski iz ruku… Ipak, najviše me zovu kada sjedne plaća – tada sam im dobar“, šali se Josip.
“Djeca smo rata i nije nam strano bježanje“
Njemu pak također nije teško raditi kao deminer – napornija su mu, tvrdi, cjelodnevna putovanja. Naime, let od Zagreba do Istanbula traje dva sata te isto toliko od Istanbula do Bakua, nakon čega ih još nekoliko sati taksi vozi do kampa. Čak i kada tada putuju iz regije u regiju, na granicama stoje punktovi s vojskom i policijom koja im pregledava dokumente i vozilo.
S druge strane, živo se sjeća situacije u kojoj je morao u tri navrata, zajedno s kolegama, pobjeći iz kampa zbog ratne okupacije koja se posljednji puta dogodila u rujnu prošle godine.
“Djeca smo rata i nije nam strano bježanje. U drugu ruku, današnja djeca koja žive u Hrvatskoj ne znaju koliko su sretna što su se rodila tamo gdje jesu jer uvjeti su života u Azerbajdžanu katastrofalni. Žene ne možete ni vidjeti na ulicama, a djecu i ne znam kako bih opisao – 12-godišnjaci šišaju u frizerskom salonu i pješače po pet kilometara s jednom vrećicom kako bi si kupili sok, dok obitelji imaju meso na stolu možda jedanput tjedno. Naravno, već znaju za nas, pa im uvijek nešto damo, kao i radnim kolegama kojima podijelimo kulenove seke, kobasice, slanine… Znamo se i našaliti kako je u Azerbajdžanu bolje biti bez glave nego bez tih naših slavonskih delicija“, smije se Josip.
S dvojicom svojih kolega slaže se i Filip koji je, doduše, nešto više od desetak godina mlađi od njih, ali ima 13-godišnje pirotehničarsko iskustvo. Prvotno je radio u Hrvatskoj, nakon čega se prebacio u Azerbajdžan, a koliko će još dugo biti tamo, ne zna ni sam.
“Dokle god nas bude služilo zdravlje, živci i vrijeme, do tada ćemo to raditi. Naš nam je posao, na neki način, već postao rutina u kojoj smo se svi međusobno povezali. Mnogi misle kako nam je motiv samo novac, ali taj vam terenski način života vremenom uđe pod kožu. Kada ste predugo tamo, počne vam ići na živce, a kada dođete kući, pomalo vam i nedostaje, no sve se to nekako posloži“, zaključuju sva trojica koja su bila i na uzvratnoj utakmici Osijek – Zira u kolovozu u Bakuu.
Unatoč svim izazovima, navedeni su heroji pronašli smisao u poslu koji mnogi ne mogu ni zamisliti, istovremeno stvarajući neprocjenjiva prijateljstva. Budući da je riječ o odgovornom, pa i rizičnom zanimanju, želimo im mnogo sreće u daljnjem radu te im zahvaljujemo što čine naš svijet sigurnijim i ljepšim mjestom, dovodeći vlastite živote u opasnost.
