''Kvalitetan konobar mora imati određene manire – treba skinuti dami kaput, pridržati joj stolicu, natočiti gostima sok...'', objasnio nam je najpoznatiji osječki konobar Miro
Legendarni Miroslav Martić, Osječanima poznatiji i kao Miro slovi za najboljeg osječkog konobara. Sa svojih 70 na leđima, sve je donedavno radio u Metropolisu u Pothodniku u kojemu je više od 13 godina s osmijehom i vedrinom, ali i nevjerojatnom karizmom i energijom posluživao goste. Upravo smo ga tamo zatekli i jutros kako pije svoj uobičajeni napitak – voćni čaj te smo mu se odlučili pridružiti za stolom.
Da želi biti konobar, Miro je znao još od mladih dana te je, stoga, tu struku i završio. Čak se živo sjeća i datuma kada je krenuo konobariti – bilo je to 25. lipnja 1970. godine u kultnom Bendeku u Donjem gradu u kojemu se zadržao punih šest godina. To mu je razdoblje, kazao nam je, bilo najdraže jer je imao priliku učiti o svom zanatu, ali i susretati se sa zanimljivim ljudima i situacijama.
”Ušao sam školski u taj posao i nikada ga ne bih mijenjao. Tamo ne samo da sam konobario, nego sam i pratio goste s kišobranom do auta kada je bilo nevrijeme i kada su me to zatražili. Kada je bio osmi mart, u lokalu se nalazilo 40-ak žena i jedna od njih pri odlasku nije mogla staviti ruku u rukav kaputa, pa sam joj ga ja pridržao i odmah ga je uspjela odjenuti”, prisjetio se rođeni Osječanin.
Godine 1976. zaposlio se u gostionici Zagreb na Čepinskoj cesti u kojoj je, ispričao je, na njezinih 80 do 100 kvadrata navečer znalo biti i do 300 gostiju. Tamo se zadržao također šest godina, a radio je i u pizzerijama Bonus i Monaco. Međutim, nije stao samo na Osijeku, već je odrađivao sezone i na moru, točnije u Funtani, Poreču i Kumboru, gdje je također bio poznat. Na pitanje gdje je bolje raditi – u kafiću ili u restoranu, spremno je odgovorio kako i jedno i drugo mjesto imaju svoje osobitosti.
”Svakako je kvalitetnije, ljepše i ugodnije u restoranu. U kafiću je dobro raditi dok ste mladi, a kada ste stariji, sporiji ste te dosta ljudi, stoga, ima predrasude o vama. Većina bi se njih znala začuditi kada bi me vidjela kako i u ovim godinama konobarim, a posebice oni koji nisu iz Osijeka, ali kasnije bi bili ugodno iznenađeni i zadovoljni dobivenom uslugom. Štoviše, znali bi mi doći u kafić i satima sjediti samo da bi gledali kako radim. Baš mi je jedna mlada dama jedanput bila rekla kako joj uvijek oraspoložim dan i kako me nikada nije vidjela ljutog, već uvijek vedrog i nasmijanog”, rekao nam je Miro.
Punih deset godina, točnije od 1995. do 2004. godine bio je i šef sale u Hotelu Royal u kojemu nije samo konobario, već i išao u nabavu, primao narudžbe i iznajmljivao sobe. Međutim, istaknuo je kako mu ništa od toga nije bilo teško raditi budući da voli svoje zanimanje. Radio je tako još i u Bastionu, Hotelu Central i ZOO Hotelu u kojemu mu se također dogodila situacija u kojoj je shvatio koliko se isplati biti kvalitetnim konobarom.
”Posluživao sam zubara, liječnicu i odvjetnika u tamošnjem tzv. predsjedničkom apartmanu. Kada je večera završila, zatražili su me račun koji je iznosio oko 460 kuna. No, kada sam otvorio fascikl s novcima, ugledao sam tisuću kuna koje su mi ostavili i samo rekli: ‘u redu je’. Međutim, to nije bilo sve, već me i drugoga dana, kada sam došao na posao, dočekalo još 150 kuna bakše od njih. Dakle, ostavili su mi sveukupnu napojnicu u većem iznosu od računa, što je današnjih gotovo stotinu eura”, prepričao nam je konobar.
Upravo ljubav prema navedenom poslu i usmjerenost prema svakom pojedinom gostu Miro smatra ključnim osobinama koje dobar konobar treba posjedovati. Zbog svoje vrhunske usluge, ali i komunikativnosti, prilagodljivosti te volje i želje za radom nikada, ustvrdio je, nije imao problema s gostima. Kod njega je riječ ”nema” bila nepoznanica – ako nečega uistinu i nije bilo, preporučio bi nešto drugo, što bi ljudi uglavnom naručili te bi im se svidjelo. Međutim, do toga se, dodao je, dolazi spontano i s iskustvom, i to ponajprije učenjem od starijih.
”U ovome je poslu potrebno upijati sva znanja koja vam prenose starije kolege. Tu nije riječ samo o posluživanju pića, već ih morate gledati kako rade, kako prilaze gostima, kako ih pozdravljaju i kako se odnose prema njima. Uz to, kvalitetan konobar mora imati određene manire – treba skinuti dami kaput, pridržati joj stolicu, natočiti gostima sok… Ako to netko ne voli raditi te ako se zaposlio u nekom lokalu samo kako bi odradio svojih osam sati i dobio plaću, onda bolje da se bavi nečim drugim jer neće ni on, a ni gosti na kraju dana biti zadovoljni. Mladi odlaze trbuhom za kruhom raditi kao konobari u inozemstvo, ali neće ni tamo uspjeti u tom poslu ako ne osjećaju strast prema njemu”, napomenuo je Miro koji drži kako u Slavoniji i Baranji itekako ima perspektive za ugostitelje, ali nema dovoljno onih predanih toj struci.
S obzirom na to da su Osječani navikli upravo na njega, danas je često prisutan u Metropolisu kao gost, a posebice u jutarnjim satima u kojima ima običaj popiti jutarnju kavu sa šlagom ili voćni čaj. U spomenutom je objektu, kako su neki predviđali, dočekao umirovljenje, iako je tamo radio i nakon njega na četiri sata.
”Činio sam to što zbog ljubavi prema poslu, što kako bih se, na neki način, odužio tadašnjem vlasniku Alenu Mažaru koji me, prepoznavši moje iskustvo, talent i vrijednost kao konobara, tamo odlučio zaposliti s mojih punih 58 godina. On je danas, nažalost, pokojni, a preminuo je kao 39-godišnjak”, sjetno nam je ispričao Miro.
Gradom prošeće te sjedne na kavu i u poslijepodnevnim satima, dok navečer voli gledati serije. Iako živi sam te se rijetko čuje s 36-godišnjim sinom i 42-godišnjom kćeri s kojom ima dvije unučice, rekao nam je kako mu društva nikada ne nedostaje budući da ga uvijek netko zaustavi i popriča s njime.
”Nikada mi nije dosadno jer volim gledati kako drugi konobare, a i uvijek mi se netko pridruži za stolom, pa mi u dobrom društvu vrijeme brzo prođe. Jedino mi sada teško padaju odlasci na kemoterapije zbog sjene u plućima, dok sam prije dvije godine operirao karcinom debelog crijeva. Prije dva mjeseca, stoga, odlučio sam stati s radom te ga prepustiti nekim novim generacijama za koje se nadam da će imati barem približnu ugostiteljsku energiju i žar kakve sam imao ja”, poželio je Miro koji je 2021. godine sudjelovao i u snimanju kratkog dokumentarnog filma o ugostiteljstvu pod nazivom ”Memento: Da ti kažem kako je bilo, to je neponovljivo” Ivane Draganić.
S više od 50 godina radnoga staža, navedeni kultni osječki konobar nesumnjivo nas podsjeća na važnost ustrajnosti, dosljednosti i predanosti u onome što radimo, bilo da je riječ o konobarenju ili o bilo kojoj drugoj struci. Iako danas više ne radi i većina je lokala u kojemu je konobario zatvorena, Miro će još dugo vremena ostati zapamćen kao nenadmašni ugostitelj grada na Dravi zbog kojega su Osječani s osmijehom ulazili u lokale, ali i izlazili iz njih.
